Novosti

"Moja najdraža knjiga je Sto godina samoće, pročitala sam ju sedam puta. Kad čitam tu knjigu ja uopće nisam na ovome svijetu i svaki put kad ju pročitam nešto novo saznam. Sasvim sam slučajno došla do nje jer moji doma puno čitaju. Moj tata, inače FER-ovac, jako voli Márqueza i imamo doma cijelu njegovu bibliografiju. Prvo sam pročitala Ljubav u doba kolere i svidio mi se stil pisanja – kada Márquez opisuje, osjećaš kao da te vodi po valovima. Kad sam nju pročitala pitala sam tatu da mi preporuči nešto novo na što mi je rekao: Daj Sto godina samoće, to je najbolja knjiga svih vremena. Ja sam pročitala tu knjigu u 5 dana a ima 300 i nešto stranica, ja se od te knjige nisam odvajala. Kada sam ju krenula čitati mama mi je doslovno govorila: Ana, daj odi spavati, a ja njoj: Ne mogu mama, čitam. Od tada svako ljeto kad odem na more u sedmom mjesecu prvo što napravim je da pročitam Sto godina samoće... U kući imamo knjižnjicu samo za čitanje. Kad su moji gradili novu kuću namijenili su joj posebnu sobu – ostakljenu, s biljkama, dva ogromna ormara puna knjiga i starinskim stolom. Odrasla sam uz Beatlese koje mama i tata stalno puštaju sa gramofonskih ploča, Doorse, onda i Balaševića... Kod nas se stalno neka glazba čuje i stalno se čita i priča o knjigama. Lijepo mi je što moji ni na jedan način nisu strukom vezani uz knjige i glazbu, a kod nas u kući se to toliko cijeni."

"Meni je faks drugi dom. Tu su svi ljudi koji imaju iste probleme kao i ja, uče iste stvari kao i ja, zanimaju ih iste stvari koje zanimaju i mene. Jednostavno osjećam pripadnost. Doma imam tisuću stvari koje bih radila prije nego učila, zato sam cijeli dan na faksu i onda se vraćam vlakom u Zabok. Volim biti u našoj knjižnjici, tako je topla... Čini mi se nestvarnim da će mi jednoga dana sve to biti oduzeto, kada ću završiti fakultet i prestati dolaziti na ovo mjesto."

"No nije uvijek bilo lijepo. Na drugoj godini sam utonula u takvu depresiju, izgubila 10 kilograma, kosa mi je počela ispadati, svaki dan sam plakala. Moji doma i dečko nisu znali što bi sa mnom. I tako sam ja učila jednu večer termu i u tom trenutku shvatila da sav život prolazi pokraj mene, a ja ga trošim na plakanje i kakvog to smisla ima? Ne bude ti plač pomogao, moraš se koncentrirati, učiti s razumijevanjem i vjerovati sam u sebe. Ja sam zbog tih kolokvija koje sam padala počela samu sebe degradirati, da ja to ne mogu, da ovo nije za mene, da sam fulala fakultet… Onda sam se samo prestala živcirati i sve je krenulo – sve sam položila i na trećoj godini sam povisila prosjek. Doslovno sam se prestala živcirati. Moj dečko mi je govorio: Jednog dana će sve imati smisla i ja ću ti reći - sjećaš li se kako si plakala, a sve si položila. I rekao je, prošli tjedan kad sam predala završni rad."

"Nisam imala loših iskustva ni s jednim profesorom i oduvijek mi je bilo čudno što moja generacija ne pozdravlja profesore na hodniku. Studenti znaju reći ovaj je ovakav, onaj je onakav i naučila sam na to gledati kao na „istine s hodnika“. Dva primjera su konzultacije i komisije."

"Nezamislivo je koliko su ti ljudi spremni pomoć, a kada dođeš na prvu godinu nemaš taj osjećaj i misliš da su profesori protiv. Istina je zapravo da oni vole kada dođeš i pitaš. Ako im dođeš s glupim pitanjem ili praznim papirom naravno da će im to smetati. Ako dođeš s pravim pitanjem završit ćete na stotoj stvari. Za profesora Jarka slobodno mogu reći da je najbolji mentor na svijetu jer sam u procesu izrade završnog rada trebala savladati program Abaqus za analizu konstrukcija unutar teorije plastičnosti. Toliko je vremena potrošio na moje gluposti i neznanje. Jednom kada sam došla kod njega dao mi je skriptu koju je pisao rukom o gradivu koje ne ulazi u program kolegija kojeg sam slušala i dva sata sa mnom prolazio kroz svaku jednadžbu."

"Išla sam na komisiju iz terme u devetom mjesecu, na istu onu o kojoj se govori sve najgore. Ušla sam u sobu i u komisiji mi je između ostalih bio profesor Galović. Ukočena, splašena, nisam mogla reći kako se zovem. Profesor je vidio moj indeks i rekao: Ajde, Anuška, samo se ti lijepo opusti i duboko udahni, kad god misliš da možeš početi mi ćemo početi. Nisam mogla vjerovati da mi je netko na strojarstvu to rekao i u tom trenutku sam shvatila da sam sve naučila i da sve znam, upitala se zašto bih sad svoje znanje kvarila tremom. A profesor je cijelo vrijeme govorio: Ajde, Anuška. Psihički je srušio sve barijere koje sam imala kada sam ušla. To je toliko dobar čovjek."

Ana Vrgoč, studentica

Humans of FSB