Ovdje na atletskom terenu Mladost proveo sam sedam godina svojega života. Nogomet sam trenirao 13 godina, od svoje šeste godine do prve godine faksa, a paralelno sam trenirao atletiku, točnije trčanje na srednje pruge, od šestog razreda osnovne do prve godine faksa. Kako sam to sve stizao, bolje me ne pitaj… Otac me stalno vozio na treninge, i uvijek me poticao da idem na trening. Nekad me čak znao i buditi ujutro da odem na trening, pa sam zato i imao veliku volju za treniranjem. On mi je velika potpora, i cijeli sam život odgojen u sportu.
Međutim, na drugoj godini faksa potpuno sam stao s treninzima jer sam mislio da se trebam potpuno posvetiti fakultetu i učenju za ispite. To mi je razdoblje bilo posebice teško jer su liječnici mojoj majci dijagnosticirali rak. Da bih se mogao nositi s teškoćama na fakultetu i time što je moja obitelj prolazila, počeo sam trenirati uličnu tjelovježbu na Jarunu s jednim kolegom. Na početku sam puno sȃm proučavao i čačkao po internetu, da bih malo po malo gradio i poboljšavao svoje vježbe i pokrete na šipkama.
Ljepota sporta je u strpljivosti i disciplini, ništa ne dolazi preko noći. Kada učiš nove elemente, treba ti jako dug period da bi ti zapravo ovladao elementom i snagu doveo na tu razinu, koji ti je potreban da bi tu vježbu izveo perfektno. Najbolji element kojim sam uspio ovladati je stoj na rukama. Kad sam započeo vježbati stoj na rukama, nisam ni znao koji sve mišići sudjeluju u tome stavu, bio sam spigan kao banana. Tada me bratić uputio na koje se grupe mišića trebam fokusirati. Krenuo sam postupno, od jednostavnijih vježbi pa sve do kompleksnijih. Učio sam ga više od godinu dana. Važnije mi je napraviti jednostavnu vježbu ispravno nego se požuriti na velike stvari polovično i nepravilno. Također, shvatio sam da nije smisao treninga da ti sebe uništiš na jednom treningu pa sljedećih tjedan dana ništa ne radiš, nego da svaki trening ideš malo preko svojih granica. Tu sam naučio biti strpljiv. Prije, kada sam bio manji i nisam ništa mogao, htio sam sve i odmah, ali to ne ide tako. Bolje je biti dosljedan u tome što radiš i na kraju će te nagraditi. Taj sam mentalitet postupno prenio i na svoj studij. Hvala Bogu, mami su liječnici pogrešno dijagnosticirali rak, ali ja sam zato imao ponovni upis terme i EK-a. Tada sam jasno u sebi donio odluku: Ili ćeš položit' ili ćeš past'! Uhvatio sam se učenja, kao i treninga, strpljivo i polako učio sam gradivo sve do zimskih rokova, na kojima sam napokon položio sve ispite.
Domagoj Vujčuf, student
Humans of FSB
