Oglasne ploče

Nekada elitna industrija, proizvodnja alatnih strojeva - jedan je od najvećih gubitnika tranzicijske Hrvatske Prije svega moramo podučiti naš narod, a političare osobito, o bitnoj prirodi naše industrije i proizvodnje. To su pokušali učiniti hrvatski proizvođači na nedavnoj tribini »Razvoj alata i alatnih strojeva«. Uzalud, jer nije bilo ni političara, ni onih koji bi neovisno o njima mogli podučiti narod. Neumorni organizatori, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske i Hrvatsko društvo za sustave, nastavili su i ove jeseni niz tribina pod zajednički nazivom »Hrvatski proizvod i proizvodnja«. Tematski tribina je bila posvećena ponajprije stanju i perspektivama proizvodnji alatnih strojeva, te temeljne industrijske grane. Zašto su alatni strojevi, zajedno s odgovarajući sredstvima djelovanja alatima, u najširem smislu, temeljna grana svake zemlje? Bez alatnih strojeva nema proizvodnje stvari: poljoprivrednih strojeva, oružja i prijevozne opreme, ali ni elektroničkih komponenata, lijekova ili hrane. Na žalost, nekada elitna industrija, proizvodnja alatnih strojeva - jedan je od najvećih gubitnika tranzicijske Hrvatske. Godine 1989. Hrvatska je proizvela alatnih strojeva u vrijednosti od 209 milijuna USD. Apsolutni minimum dosegnut je 1996. sa samo osminom predratne proizvodnje (27,2 milijuna USD). Posljednje dvije godine pokazuju poboljšanje i u 1998. proizvodnja je bila vrijedna 39,3 milijuna USD. To svrstava Hrvatsku na 25. mjesto u svijetu. Izvoz je od rekordnih 139 milijuna u 1990. opao 1994. na samo 14 milijuna, sada se bilježi oporavak i izvezeno je tih proizvoda u vrijednosti od 33,5 milijuna USD. Broj zaposlenih stalno opada. Godine 1990. bio je oko 10 tisuća, sada je ispod 1 500 zaposlenih. U desetogodišnjem razdoblju, samo u razdoblju od 1993. do 1995. uvoz alatnih strojeva bio je veći od izvoza, dakle alatni strojevi su izvozna grana. Grana koja svoj uspjeh u bitnoj mjeri temelji na izradbi specijalnih alatnih strojeva, proizvoda koji traže izrazito puno konstruktorskog rada, dakle djelovanja visoko kvalificiranih stručnjaka. Bilo je zanimljivo, ali katkad i tužno slušati nazočne stručnjake, osobito one iz zagrebačkog INAS-TAS-a i zadarskog SAS-a kako usprkos svemu nalaze načina da rade, prodaju i ostvaruju toliko nužne devize. Ali otvoreno je pitanje dokle će i to moći. Zastarjela oprema (malo se ulagalo u zadnjih deset godina), pitanje proizvodnog programa i osobito gdje pronaći dovoljno kvalitetne kadrove - samo su neki od problema s kojima se suočava ova industrija. Ovom zgodom malo se čulo o alatima, a bilo je i malo zainteresiranih za to područje. Uvodna rečenica: »Prije svega moramo podučiti naš narod« nije izvorna, već posuđena. Ona izvorno glasi: »Sektor alatnih strojeva mora podučiti američki narod općenito, a političare osobito, bitnoj prirodi naše industrije i proizvodnje.« Njezin autor je J. W. Fedor, predsjednik MASCO Machine Inc. i svojedobno predsjednik američke udruge proizvođača alatnih strojeva. I on nastavlja: »Postali smo proizvodno nepismeni narod, a to znači da biramo i nedovoljno obrazovane političare. Pravi uspjeh naše industrije u kojoj sve manje ljudi proizvodi sve više dobara, ostao je nepoznat pučanstvu koja više ne prepoznaje proizvodnju i njezinu važnost. Mi moramo ispričati našu priču medijima i izabranim dužnosnicima. Industrija alatnih strojeva jedna je od najvažnijih industrija u svijetu, o njoj ovisi suvremeni napredak. To je industrija na koju američki narod mora biti ponosan. Moramo osigurati da svaki mladi Amerikanac, i to ne samo u tehničkim strukama, nauči da industrija alatnih strojeva ima u svakom gospodarstvu središnje i temeljno mjesto.« Tako J. W. Fedor u SAD, koja jest treća zemlja u svijetu po proizvodnji alatnih strojeva, ali u usporedbi s Japanom i SR Njemačkom zaostaje u apsolutnoj vrijednosti proizvodnje, a po broju stanovnika još i više. Možemo li i mi nešto naučiti iz tih misli? Teško, tek se stidljivo najavljuje povrat proizvodnji. Glavni tehnički fakulteti za tu vrstu proizvodnje postali su rezervni izbor ako se negdje drugdje ne uspije. Je li se o tome razgovaralo i razgovara u nadležnim ustanovama i udrugama i što se poduzelo? Onima koji su preostali i koji rade u okviru mogućega, pa često i iznad toga, treba poželjeti puno uspjeha. Ali preostalih 1 500 zaposlenih teško će nešto načiniti bez temeljne promjene shvaćanja na svim razinama. A medije zanima šport, otpad i zaštita okoliša, proizvodnja samo ako im se nametne tema. Zato i nisu bili nazočni kada se raspravljalo o tako važnoj industrijskoj grani. Šteta.