Cijeli sam život imao predispozicije da se bavim ekstremnim sportovima i već se 15 godina bavim paraglidingom. Ne volim nogomet, ne volim košarku, ne volim grupne sportove. Još kao klinac sam krenuo sa skijanjem, ali sam ustvari htio biti padobranac. U ono vrijeme nisam imao novaca, donekle lošeg zdrastvenog stanja, komplicirano je bilo svaki dan voziti iz Svetog Ivana Zeline – uvijek nešto. Bio sam klinac te 2002., taman su bili počeci interneta tako da je bilo teško naći gdje ćeš krenuti. Onda sam našao jednu gospođu koja sad više ne leti i ona me uputila u taj svijet. Taman sam upisao i faks. Paragliding nije isto što i padobranstvo, iako se i tu leti bez motora. Doguraju vas na nizbrdicu, stavite opremu na leđa, zatrčite se i krilo se digne. Cijelo vrijeme vježbaš uzlet i kako se dočekati na noge. Otprilike možeš procijeniti gdje ćeš sletjeti, imaš komande koje cijelo vrijeme doziraš. Samo krilo ima rupe kroz koje se puni i, pošto ima aerodinamički profil, diže se. Kod nas se malo više prakticira ravničarsko letenje – odvojiš se od brda i onda po ravnicama tražiš tzv. „termičke stupove“ i letiš u njih. „Termika“ je ustvari dizanje toplog zraka. Određene površine se zbog zračenja sunca zagriju pa se topao zrak u jednom trenutku odlijepi od površine i čini termički stup. Kada je lijep dan puno je mjesta na zemlji odakle se topli zrak diže gore. Ako ga kao paraglideri nađemo, zadržimo se dovoljno dugo u njemu i idemo s njime gore – sve dok ne dođemo do oblaka. Baza oblaka je mjesto kondenzacije, pitajte našeg prijatelja Fekija (op.a. Nenad Ferdelji, docent na termodinamici), on bi vam to sigurno mogao pojasniti. Može se nastaviti i kroz taj dio ali je poprilično opasno, jer kad izgubiš vizualni kontakt sa zemljom onda počinju problemi u glavi. Osjećaj je kao da si na ljuljački koju netko trese. Cijelo vrijeme te nešto vuče lijevo-desno, a ti ne smiješ ništa raditi. Pitaju je li opasno ali, gledajte, sve je opasno. Po zakonu velikih brojeva ako se dugo baviš nečim, mora ti se desiti neka neočekivana situacija. Nakon godinu dana si najopasniji jer misliš da znaš. A ustvari ne znaš. Nakon godinu dana sam polomio obje noge, pa slomio trticu. Ali da nisam slomio noge ne bih nikad položio termu! Ne bih imao vremena učiti.

Neke od dobrih mjesta za paragliding u Hrvatskoj su Ivanščica, Ravna gora, Istra, Japetić na Samoborskom gorju, Kalnik. U Kalniku sam kuhan i pečen, kako bi se reklo, jer mi je to najbliže kući. Kada si dvije-tri tisuće metara iznad zemlje, znaju se ukazati stvarno lijepi pogledi. To te odmara, jedino mjesto gdje misliš samo o letu i automatski se jako dobro regeneriraš. Bude zanimljivo imati tu treću dimenziju. Koliko smo lijep kraj najbolje vidite iz zraka, totalno je drugačija perspektiva. To vam je kao jedrenje – budeš cijelo ljeto na obali i onda jedanput priđeš s druge strane i vidiš kakvo je ustvari mjesto na kojemu si bio cijelo vrijeme, a nisi toga bio ni svjestan jer nisi imao drugu sliku. Paragliding daje jedan drugačiji pogled, ja bih rekao i na svijet. Ako relativno mlad počneš, cijeli život koncipiraš oko toga. Bavim se time u slobodno vrijeme, u zadnje vrijeme premalo, ali sam bio na natjecanjima i peti sam u Hrvatskoj. Prije početka „tekmi“, kako ih volimo zvati, pola sata tražiš svoje mjesto u zraku i onda svi startate, a poanta je što brže doći do cilja rutom od 30-ak kilometara. Obično ljudi ne dođu do kraja rute jer „iscure“, tj. ponestane im termike. Tu dolazi do izražaja vještina prepoznavanja mjesta gdje se nalaze stupovi toplog zraka, oni se naravno ne vide okom. Jastreb ih osjeti, pa ako ga vidim, dođem do njega i onda zajedno letimo gore, jer i moje krilo funkcionira po istom principu. Ali obično se mora zaključiti gdje su po samoj konfiguraciji terena. Okidači termike znaju biti rubovi šuma, polje za vrijeme ljeta – popodne ili ako je na njemu slama… Jako je puno parametara. I nakon petnaest godina baljenja time još uvijek velim da ne znam. Kako idu godine, kolege s tekmi su sad više-manje obiteljski prijatelji. Zna biti jako veliki problem kad je gužva na startu jer se prije utrke svi moramo vrtiti gore kao na rotoru i doslovno smo deset metara jedno od drugoga. Onda se zezamo u zraku i ovaj jedan počinje: Ej! Jel znaš kad su Mujo i Fata išli… I priča nam vic! Dvije tisuće metara iznad zemlje!

Zoran Domitran, docent