Život na FSB
Humans of FSB: Petra Adamović, studentica
Inače se jako volim baviti crtanjem i slikanjem, meni je to super i crtam otkad sam bila mala. Crtala sam i po kafićima, a radila sam i portrete. Ako pogledam datume svojih slika, vidim da su obično u vrijeme rokova jer je to moj način oslobađanja od nervoze. No, nikad nisam htjela samo crtati ni naplaćivati nešto što radim iz gušta. Zato mislim da sam pogodila faks, jer sam spojila ugodno s korisnim. Zato sam i odabrala konstrukcijski smjer. U jednoj ruci mi je kist, a u drugoj šubler. Pokušavam spojiti strojarstvo s umjetnošću. Kad sam gledala film Interstellar, nije bilo ničega što mi se nije svidjelo, ali najviše me fasciniralo koliko je strojarstvo neophodno da se snimi takav film. Sviđa mi se što se strojarstvo petlja u sve, doslovno u sve. Volim stvarati i po prirodi sam isto takva da se petljam u sve i sve me zanima. Ali ne volim kad se stvari ofrlje naprave, jako često se dogodi da nisam zadovoljna rezultatom te pokušavam sve napraviti najbolje moguće.
U FSB Racing Team sam došla slučajno, preko prijatelja, a mislim da mi je rad u timu puno dao, koliko god me izmorio. Probudilo mi se samopouzdanje, jer sa znanjem koje stekneš neuspjesima, ono raste. Shvatila sam koliko je bitan smisao tima i da je ključ njegovog funkcioniranja u kompromisima. Ljudi ne shvaćaju da je moguće nekog istovremeno poštovati i ne slagati se s njime. Usput sam i puno naučila. Tata, koji zna puno o autima, stalno me ispitivao o dijelovima: Pa kak to ne znaš, kaj vas uče na tom faksu?. A onda je počelo i sklapanje formule, pa sam se prestrašila čuvši kako dečki izgovaraju tada nepoznate mi pojmove poput spone i manžete. Tad sam počela sve više dolaziti u garažu da i to naučim, i to u tolikoj mjeri da sam jednom prilikom propustila otići na more. Volim organizirati stvari, ali nemam velikih planova jer ću na vrijeme znati što je najbolje za mene, taj osjećaj me još nikad nije izdao. Nadam se da će to potrajati.
Petra Adamović, studentica
U FSB Racing Team sam došla slučajno, preko prijatelja, a mislim da mi je rad u timu puno dao, koliko god me izmorio. Probudilo mi se samopouzdanje, jer sa znanjem koje stekneš neuspjesima, ono raste. Shvatila sam koliko je bitan smisao tima i da je ključ njegovog funkcioniranja u kompromisima. Ljudi ne shvaćaju da je moguće nekog istovremeno poštovati i ne slagati se s njime. Usput sam i puno naučila. Tata, koji zna puno o autima, stalno me ispitivao o dijelovima: Pa kak to ne znaš, kaj vas uče na tom faksu?. A onda je počelo i sklapanje formule, pa sam se prestrašila čuvši kako dečki izgovaraju tada nepoznate mi pojmove poput spone i manžete. Tad sam počela sve više dolaziti u garažu da i to naučim, i to u tolikoj mjeri da sam jednom prilikom propustila otići na more. Volim organizirati stvari, ali nemam velikih planova jer ću na vrijeme znati što je najbolje za mene, taj osjećaj me još nikad nije izdao. Nadam se da će to potrajati.
Petra Adamović, studentica