Oduvijek sam bila umjetnički tip. U slobodno vrijeme fotografiram i slikam. Svi su se čudili kako se nisam upisala na Akademiju likovnih umjetnosti. Trenutačno radim kao model slikarima na Akademiji, što je meni bilo potpuno normalno od prvog trena. U jednom sam položaju tri sata i imam pauze kad želim. Budući da se dijelom smatram umjetnicom, i ljudsko je tijelo za mene umjetnost, s te strane nema ničeg sramotnog ili neugodnog. Ljudsko tijelo mi je oduvijek bilo vrijedno zabilježavanja i zato mi nije bio problem nekomu to omogućiti. U jednom od vaših intervjua pročitala sam izjavu jedne studentice kako joj je slikarstvo super uz FSB, jer joj je u jednoj ruci šubler, a u drugoj kist, i kako najviše slika dok su joj rokovi. To me ohrabrilo da ipak nisam pogriješila u izboru i postavila mi je neki uzor. Ako njoj ide, onda i meni može ići.

Penjanje mi je bilo prvo što me pokrenulo. Prvi put me bilo užasno strah, ali krenula sam u dvoranu i malo po malo hvatala grifove i gurala se izvan svoje konfort-zone. Pokušam jedan korak dalje, samo malo dalje, onda vidim da je okej i nastavim. U dvorani nisi osiguran, ali je na podu jako debela strunjača. Tisuću puta padneš, ali si siguran da ti se ništa ne može dogoditi. To je postalo ne samo mjesto gdje se penjem nego i mjesto druženja s divnim ljudima. Nakon kojih godinu dana krenula sam se polako penjati na prave stijene. I dalje mi je dvorana glavna za održavanje snage, kondicije i tehnike, ali vani je stijena ta za koju to vježbaš. Nakon ispita iz EK1, otišla sam u Paklenicu. Čim sam stigla tamo, pročitala sam da sam prošla, i savršen vikend je počeo. Sve je sjelo na mjesto. Bili smo na veoma visokoj i dugoj stijeni, negdje na pola. Prijatelj se penjao prema gore, a ja sam ga osiguravala odozdo. U jednom trenutku samo stojim nasred te litice i povezana sam, ali 50 metara ispod vidim sitno drveće koje sam napustila i toliko sam visoko da boje postanu lagano ugašene. Bacim pogled u daljinu i vidim Velebit u oblacima, s druge strane more i par otoka i ptičice lete okolo... Nema ničeg ljudskog oko mene nego apsolutna priroda. Držim tu stijenu i jednostavno sam zapanjena. Tolika povezanost s prirodom i mir… Mislim da nikada jače nisam bila u svom tijelu i u trenutku. Samo dišeš, tu si, dobro si i sve je savršeno.

Često znaš da je sigurno, ali imaš neku blokadu u glavi što bi se moglo dogoditi. Tako sam se postupno rješavala tog straha i imam osjećaj kad sam u penjanju prešla taj strah, onda sam u svim područjima života bila hrabrija. Svašta sam se usudila. Na faksu i općenito u životu bila sam samouvjerena, vjerovala da „ja to mogu“. Ono je kao šah s tijelom. Moraš imati jako dobru propriocepciju i koordinaciju, jako dobro osvijestiti gdje ti je ravnoteža. Trebaš znati gdje računati na to da će te trenje držati, a gdje ti treba više snage. Niti jedan sport mi nije bio tako zanimljiv. Niti u jednom trenu nisam imala dojam da treniram nešto, imaš neki cilj prema kojem ideš i jednostavno se putem oznojiš.

Lucija Maradin, studentica

Humans of FSB