Od obiteljskog prijatelja, koji i sam radi u NASA-i, dobila sam informacije o programu koji organiziraju. Napisala sam životopis, motivacijsko pismo, preporuke, testove i odradila online intervjue kod 12 članova odbora te sam naposljetku bila primljena na program. Program je trajao tri tjedna. Svi sudionici, kojih je bilo 54 iz 25 država, bili su smješteni u domovima djelatnika NASA-e. Prvi dan je bilo samo upoznavanje s timom, no već sutra smo krenuli s radom. Svaki smo dan radili po 10 sati. Podijelili su nas u različite timove, svaki tim je imao različiti zadatak i svaki je tim trebao međusobno surađivati. Bila sam dio Crvenog tima, čiji je zadatak bio doći iz Zemljine do Marsove orbite i natrag. Pristup NASA-inu arhivu pomogao nam je da primijenimo stare tehnologije, eventualno s nekim novima koje bismo sami osmisli. Kada smo odradili projekt, trebali smo ga prezentirati pred velikom publikom, bili smo generacija u kojoj su svi uspješno obranili projekt i dobili diplomu. Osim rada, tu je bilo i različitih grupnih aktivnosti, no sve je vrlo brzo prošlo. Prva sam iz Hrvatske koja je sudjelovala na tom projektu, nažalost i jedina, nitko se nakon toga nije prijavio za projekt premda sam ga promovirala u srednjoj školi koju sam pohađala. Iznimno mi je žao što je tako jer je to super prilika da se nauči mnogo.
Mjesec dana nakon što sam odustala od srednje glazbene škole u kojoj sam svirala violinu, priključila sam se gimnazijskom bendu. Nakon koncerta kontaktirao me je basist etno punk rock benda Ogenj te ponudio da budem gošća na albumu. Na prvoj smo probi odsvirali dvije-tri pjesme, nakon čega su mi rekli da idem s njima na koncert u subotu. Taj koncert je samo pokrenuo lavinu mnogih drugih koncerta i novih pjesama na kojima smo radili. Zapravo nitko me nikad nije službeno pozvao u bend, samo sam ostala. Bend je završio u članku Večernjeg lista, što je ponukalo tri izdavačke kuće da nam ponude ugovore. Potpisali smo ugovor s diskografskom kućom Dancing Bear: oni su nam svojim stilom i izvođačima s kojima surađuju najbolje odgovarali. Svaki smo tjedan dolazili u Zagreb, gdje smo snimali album koji je izašao u proljeće 2018., koja je ujedno i moja zadnja godina u bendu. Napravili smo turneju, koja je započela u Tvornici kulture u Zagrebu, te nastavili po cijeloj Hrvatskoj, Poljskoj i Beču. Znali smo se međusobno zezati da je to album za Porina, no svejedno smo bili vrlo iznenađeni kada smo čuli za naše nominacije u dvjema kategorijama. Jedna je za najbolji etnografski album, a druga za najboljeg novog izvođača ‒ obje smo osvojili. Kada sam se upisala na faks, više mi nije imalo smisla ostati u bendu gdje su se sve probe održavale u Koprivnici. Željela sam se posvetiti faksu.Prošle godine na biomehatronici obrađivala sam temu bioničke šake. Istražujući, došla sam do podatka da je prva bionička šaka konstruirana u Institutu Mihajlo Pupin u Beogradu, što mi je bila iznenađujuća informacija. Tada sam bila u potrazi za praksom i učinilo mi se kao odlična ideja da kontaktiram institut koji ju je i napravio i pitam je li moguće da je kod njih odradim. Ni pola sata nakon poslanog mejla, praksa mi je odobrena i ponuđene su mi teme na kojima bih mogla raditi. Super mi je bilo što su mi ponudili dva mjeseca prakse, jer imam osjećaj da u mjesec dana uspiješ naučiti osnove i baš kada si spreman raditi nešto ozbiljnije, praksa je gotova. Tema koju sam izabrala je učenje robota demonstracijama, dakle biološki nadahnuto ljudskim pokretima. To mi je bilo zanimljivo i imala sam odlične mentore. Ono što sam ondje naučila sada mi pomaže u formiranju teme za diplomski rad.

Tara Knežević, studentica

Humans of FSB