Od kontaktnih sportova rano sam morao odustati zbog zdravstvenih razloga, pa sam se upisao na plivanje na Mladosti, gdje sam trenirao šest godina. Poslije sam počeo trenirati i badminton. Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo – badminton je zahtjevan i izazovan sport koji traži eksplozivnost i izdržljivost. Nakon nekog vremena shvatio sam da to ipak nije za mene. Htio sam nešto novo, nešto što će mi biti veći izazov.

Profesorica je meni i ostalim dečkima iz razreda predložila da se upišemo u veslački klub. Europska unija financirala je članarine pa smo mogli besplatno trenirati u teretani i upoznati se sa sportom – s kajak/kanu slalomom na divljim vodama. To je sport sličan slalomu na skijama. U početku svi krećemo s kajakom kako bismo se upoznali sa svim osnovnim tehnikama. Najvažnije je bilo osloboditi se straha od vode. Za razliku od kajakaša, kanuisti kleče u čamcu i koriste se jednim veslom. Sporiji su, ali njihovo je kretanje elegantnije i tehnički zahtjevnije. Riječ je o iznimno dinamičnom sportu koji podiže adrenalin. Dok veslam, moram se potpuno isključiti – sve drugo postaje nevažno, a jedino o čemu razmišljam jest voda oko mene. Potrebno je stopiti se s prirodom i postati jedno s vodom, jer protiv nje se ne može, voda je uvijek jača. To je igra centimetara i sekunda u kojima odlučuješ kada ćeš udahnuti, kada se pomaknuti.

Ekipa s kojom sam trenirao bila je odlična. Uvijek smo se međusobno podupirali i zajedno putovali na natjecanja diljem Europe. U klubu sam trenirao i s našim olimpijcem Matijom Marinićem. Bilo mi je veliko nadahnuće gledati njegov napredak i dokaz da je moguće uspjeti i u zemlji koja nema razvijene staze za ovaj sport. Zahvaljujući njegovim sve boljim rezultatima, više se ulagalo u naš klub, pa smo i mi dobivali više prilika pokazati što možemo.

Pohađao sam strojarsku tehničku školu. Srećom, imao sam susretljivu razrednicu koja me podupirala na natjecanjima i opravdavala izostanke. Možda u svakom trenutku nisam bio najbrži, ali uvijek sam davao sve od sebe, što se naposljetku i pokazalo. Na Europskom natjecanju u Sloveniji osvojio sam zlatnu medalju. Tijekom godina branio sam titulu državnog prvaka i viceprvaka u raznim disciplinama. Na Fakultet strojarstva i brodogradnje upisao sam se zato što želim raditi nešto konkretno, stvarati i biti u pokretu, a ne sjediti za stolom. Zanimaju me strojevi i način na koji ljudi dolaze do ideja te ih pretvaraju u patente. Znao sam da se upisujem na zahtjevan fakultet i da ću morati nešto žrtvovati. Zbog loše situacije u klubu donio sam odluku da se moram odvojiti od veslanja. Ipak, nisam odustao od sporta – balans mora postojati. Odlučio sam trenirati samostalno, bez kluba. Trenutačno se pripremam za Ironman triatlon. Svakodnevno trčim, često plivam i vozim bicikl, a pripremam se i za polumaraton. Sport i trening su mi u životu uvijek nagrada.

Svojim kolegama poručio bih da se ne zadržavaju previše u prošlosti. Uvijek treba gledati naprijed, a u najtežim trenutcima okrenuti se sportu. U svemu što radimo važno je ne uspoređivati se s drugima, nego nastojati biti barem malo bolja verzija sebe od one jučerašnje.

Humans of FSB