Humans of FSB: Vedrana Markučić, asistentica
"Vrlo sam se brzo zaljubila u mehaniku fluida. Dobar dio djetinjstva provela sam na Korčuli, pa sam uvijek obožavala more, vjetar, jedrenje, valove… Pogotovo valove, čija me nevjerojatna, razorna prirodna snaga uvijek fascinirala. Kada su mi rekli da su to fluidi čije se ponašanje može izračunati, znala sam da je to područje upravo za mene, da sam upravo za mehaniku fluida posebno motivirana. Kada mi je moj mentor, profesor Šavar, ponudio simulaciju jedrilice kao temu završnog rada, nasmiješila sam se od uha do uha. Kako sam nakon Rektorove nagrade i diplome ubrzo počela raditi na fakultetu, gotovo mi se ništa nije promijenilo. Dolazim u istu zgradu, radim s istim ljudima, provodim mnogo vremena sa studentima, jedino što sada imam onaj tuljac s diplomom. Nevjerojatno je kamo vas život odvede." Vedrana Markučič, asistentica | |
"Ako se nastojite većinu vremena koncentrirati na lijepe stvari, postanete sretna osoba bez da ste išta značajno promijenili u svom životu. Kada ujutro prolazim hodnicima fakulteta, ili se vozim u liftu, nastojim svim profesorima, studentima, portirima i ostalom osoblju fakulteta koje sretnem poželjeti barem dobro jutro. Nekome reći neku lijepu riječ ne košta apsolutno ništa, a možete uljepšati dan i sebi i osobi koju pozdravite. Ljudi danas - ne znam, nešto se dogodilo sa ljudima! Svi živimo u svijetu u kojem svi pišemo na mobitele i nitko ne razgovara ni sa kim. Preko 50% komunikacije je neverbalna komunikacija tj. ona koju vidimo. Moje riječi nemaju težinu ako ih ja ne pokažem. Koliko vam se puta dogodilo da se ne razumijete s nekim pri izmjenjivanju poruka? Tada gazite svoj prirodni mehanizam koji je ustvari lijek protiv depresije. Vaš smiješak potiče pozitivnu energiju u meni, a vaš pozorni stav mi daje informaciju da vas zanima što govorim. To se ne može napisati. Studenti me znaju u čudu gledati kada nastavu započnem riječima: „Dobar dan, kako ste danas?“ , i kada ih pitam je li im sve jasno, trebam li glasnije govoriti, usporiti ili nešto ponoviti. Komunikacija sa studentima mi je najvažnija. Pokušavam svima objasniti da glupa pitanja ne postoje. Strojari su ekstremno vizualni ljudi i ako nešto ne pokažem teško da će ljudi to razumjeti. Vizualizacija je temelj inženjerskog razmišljanja. To uzme jako puno vremena na nastavi. Svejedno, zadatke se trudim rastaviti do krajnjih granica, rukama i nogama. Veselim se odlascima na vježbe, što ću vidjeti ljude koji ulažu u sebe, uče i žele biti tu."
