Prijava  ·   Webmail  ·   Kontakt  

 








   Vijesti - arhiva
Humans of FSB: Kalman Žiha, profesor emeritus
Godine 1973. sam odmah po završetku studija brodogradnje, kao stipendist, otišao raditi u Brodogradilište Split. Jedan od prvih zadataka mi je bio da radim na računalnom programu koji će na temelju nacrta iz konstrukcionog ureda pripremati podatke za rezanje limova u radionici gdje će se ti dijelovi sklapati u sekcije broda. Povremeno sam iz računskog centra odlazio u radionicu da vidim kako ide rezanje koje na početku nije išlo kako smo željeli. Taj dio mog rada je trajao oko dvije godine i izazivao je veliki entuzijazam i radost! Zapravo tu sam prvi put iskusio važnost neposrednog doživljaja korisnosti vlastitog rada u zajedništvu s tisućama drugih radnika i stručnjaka. Taj se osjećaj uzbuđenja i ponosa najviše ispoljavao kod porinuća brodova kada tisuće tona čelika u kojima je i djelić vašeg rada pred očima oduševljenog mnoštva klizi prema moru pri čemu se još i zemlja trese. Inženjerima je općenito važan doživljaj korisnosti i ostvarenja vlastitoga djelovanja iz čega proizlaze novi poticaji za daljnjim radom i usavršavanjem.
I na Fakultetu gdje sam se zaposlio 1994. godine se puno radi, ali rezultati nisu odmah vidljivi. To su ponajprije ispiti, završni i diplomski radovi koji dolaze na kraju. Potom i doktorski radovi, znanstveni i stručni projekti. Studenti dolaze, odlaze, pa se čuje da su neki od vaših bivših studenata postigli značajne rezultate i pristojan život pa onda ipak mislite: Pa dobro, i tu ima nešto vlastitog uloženoga rada. Odlazio sam na promocije, doživljavajući ih poput porinuća brodova, gledajući iz zadnjih redova dvorane A kako diplomirani studenti iz naših fakultetskih 'radionica' odlaze u neizvjestan život kao što su i brodovi s navoza brodogradilišta plovili prema nemirnim morima i oceanima. Za jedan dio studenata uspijevate pratiti njihove životne putove i radujete se njihovom napretku, dok se dio njih se posve izgubi iz vida jer su današnji globalni uvjeti rada takvi da mnogi inženjeri završe na raznim poslovima, mjestima i kontinentima. 
No, na osobnom planu sam je život tekao drugim, neplaniranim putevima. Prije 20 godina sam zapisao tekst: Do posljednjeg sloja – u bespuću Himalaje. Tekst je samo jednostavni opis prije mogućeg zaborava ili preuveličavanja stvarnog događaja iz 1982. godine. S malom sam se grupom putnika iz Zagreba tada uputio na treking turu u Nepal. Naš cilj je bio himalajski vrh Pisang Peak (6091 metara) u susjedstvu osamtisućnjaka Annapurne. Na kraju višetjednog hoda po predjelima s najvišim vrhovima na svijetu od kojih nam je zastajao dah, kao partneri za uspon na sam vrh ostali smo samo Veljko Šušak, iskusni planinar iz Zadra i ja, i uspeli smo se. No, pri silasku s Pisang Peaka, mene i partnera zadesila je lavina i obojica smo se teško ozlijedili. Ja sam slomio gležanj, a partner je ozlijedio glavu i bio bez svijesti. Puzeći sam krenuo po pomoć pri čemu su se uskoro ispoljile meni do tada nepoznata svojstva ljudskih bića. Normalne pojave u običnom životu kao bol, glad, strah, osjećaj hladnoće – isključile su se, a ostao je smo poriv za preživljavanje. Tijekom tih dana i noći su se nizale halucinacije koje su me poticale da idem naprijed. Nakon četiri dana puzanja po vrlo teškom terenu bio sam posve bez snage, bespomoćan i nepokretan, ali posve smiren i oslobođen misli u jednom prividno bestežinskom stanju u bijeloj izmaglici svuda oko mene. Vjerojatno bih tamo prestao živjeti bez samosažaljenja, bez bola, bez patnje, samo bih se ugasio kao svijeća. No, nešto se ipak počelo zbivati, uspio sam još toliko da otvorim oči. Djevojka iz japanske alpinističke ekspedicije je slučajno naišla u potrazi za vodom. Vidjela me i brzo došla natrag sa svojim ekspedicijskim partnerima i tako je krenulo moje stvarno spašavanje. Nažalost mome partneru Veljku Šušku zbog težine ozljeda nije bilo spasa i ostao je među vrhovima kojima je toliko težio.
Uglavnom, tim sam zapisima s puta u Nepal želio podijeliti iskustvo da postoje mehanizmi koji čovjeka štite i u najtežim iskušenjima, i rekao bih, i na pragu smrti. U situacijama krajnje ugroze uključuje se nešto nepoznato u običnom životu, ali duboko u nama, nešto kao obrambeni "posljednji sloj" ljudskog bića. Znate, kad se maknu biološki, iskustveni, civilizacijski i kulturni slojevi onda ostane dio bića koje je kroz evoluciju osposobljeno za prevladavanje najvećih iskušenja, pravi stroj za preživljavanje koji se ne obazire ni na što osim na sam život.

Kalman Žiha, profesor emeritus

Op. ur. Za potpun opis događaja na Himalaji pročitajte knjigu Do posljednjeg sloja, na linku: https://www.fsb.unizg.hr/kziha/DPS.pdf 
Ostale vijesti iz kategorije

 IZLAZ IZ ARHIVE


Fakultet strojarstva i brodogradnje, Ivana Lučića 5, 10002 Zagreb, p.p. 102, Croatia
MB 3276546; OIB: 22910368449; PIC: 996827485; IBAN: HR4723600001101346933, tel: +385 1 6168 222, fax: +385 1 6156 940