"U mojoj zadnjoj generaciji studenata imala sam i jednu malu grupu brodara. Bilo mi je teško rastati se od njih. Na kraju smo se lijepo oprostili i jako rado razgovaramo kad se vidimo. Mislim da je to najveće bogatstvo koje sam stekla u svome radnom vijeku, odnosi s ljudima - s mojim đacima, studentima, kolegicama s Katedre. Jedna djevojka kojoj sam predavala u školi, a poslije i na faksu, rekla mi je: „Znate profesorice, kod vas se vidi da zbilja radite s dušom.“ Mi jezičarke imamo drugačiji pristup nastavi jer smatramo da smo po vokaciji učiteljice. To je oduvijek bio pristup naše katedre, ako smijem tako reći, jer se još uvijek osjećam članom.

Kad sam počela raditi, bili su sami dečki na faksu. Onda su počele dolaziti djevojke i to je bila revolucija. Sjećam se blizanki iz Varaždina, koje su bile među prvima. Kasnije sam čula da su se neki od mojih studenata i studentica oženili i imali djecu, no neki su se, nažalost, i rastali. Ljudi prebrzo žive i karijere im u životu znače previše, a nemaju ni strpljenja. Svaki odnos je kompromis. Zato treba uživati u ljubavi dok je u najvećem zamahu i pamtiti lijepe stvari, računajući da će to pomoći kad dođu i one manje lijepe; jer takav je život i nema stalnog stanja sreće i blagostanja. Ja sebe smatram sretnom jer sam radila posao koji zbilja volim u karijeri koja je bila lijepa i poticajna..

Nedavno sam bila u Bostonu, a obišla sam i Harvard. U Bostonu sam jedno poslijepodne otišla u jednu staru knjižnicu koja gleda na groblje prvih američkih doseljenika, izabrala knjigu kratkih priča i sjela kraj kamina. Počela sam čitati i sve dok nisam pročitala odabranu kratku priču, nisam izlazila iz knjižnice. Volim čitati, čak i rječnike! Ovome se slobodno možete nasmijati, ali u mojim godinama mogu reći što mi se sviđa a što ne jer ne brinem više toliko što će drugi o tome misliti."

Božena Tokić, profesorica

Humans of FSB