Iako sam se i prije natjecao, triatlon sam ozbiljno počeo trenirati tek kad sam došao na fakultet. Učlanio sam se u klub, dobio trenera i shvatio da mi je to dobro i da me opušta, pa sad treniram svaki dan. Jednom prilikom, kad su se približavali ispiti iz terme, odlučio sam da nekih tjedan dana neću trenirati, da imam vremena za učenje. No ipak nisam mogel biti na miru! Shvatio sam, tih par sati za kojih nisam učio proveo sam u sobi, gledajući YouTube te sam se kasnije osjećao loše. Pa mogao sam tih par sati izaći, kretati se i otići na trening. Tako mi je trening već prerastao u potrebu, ne mogu samo tako prestati. Naravno da mi se zna dogoditi da se zapitam i na utrci, primjerice kad sam išao na Half Ironman. To je utrka koja se sastoji od 2 km plivanja, 90 km bicikla i 21 km trčanja, sve unutar četiri i pol sata. Vozim i mislim: „Pa stvarno, a kaj je meni ovo trebalo? Idem ja odustati, otići u krčmu... Ovo nema smisla!“ Međutim, organizam ima očito taj neki mehanizam, sličan kao kod žena nakon porođaja, da nakon što iskusi veliku bol pokuša to zaboraviti. Triatlon je granica moje izdržljivosti, razmišljam kako neću to nikad ponoviti, kako je ovo nešto najteže što sam iskusio. Kad se dan nakon utrke probudim, već idem tražiti koje su nadolazeće utrke. Moj deda je imao radionicu u Virju, mom rodnom mjestu kraj Đurđevca sa 13 birtija na 3000 stanovnika. Popravljao je bicikle svim ljudima iz okolice i prikupio pun tavan dijelova i bicikala od kojih je najstariji iz 1930-ih. Ja sam to naslijedio, pa sam zapravo preko bicikala i došao do triatlona, kad je jedan triatlonac kojeg sam upoznao u srednjoj školi vidio potencijal u meni. Otišao sam na prvu utrku i osvojio prvo mjesto u kategoriji. Kasnije su medalje samo padale, a sa 17 godina istrčao sam i prvi maraton.

Martin Štefan, student