Kad sam počinjao sa studijem, nisam baš puno putovao. I tada je na trećoj godini bila industrijska praksa za koju sam trebao sastaviti svoj životopis. Što sam do tada postigao, što da napišem? Dao sam sve ispite u roku. Odlično, koga boli briga za to? Mladi student, pun elana, a ne možeš nikako to pokazati. I onda sam pričao s kolegama o Erasmusu. Pa ne znam, nije to baš za mene, to je ono na što ide netko drugi, ali ajde, pitat ću profesora što bi mi preporučio s obzirom na to da me baš zanima energetika, računalna dinamika fluida i vjetroturbine. On mi je preporučio jedno od boljih tehničkih sveučilišta u tom području, ono u Delftu u Nizozemskoj i pomogao mi oko pronalaženja prakse. Bio sam tamo tri mjeseca i naučio sam stvarno puno, od samostalnog znanstvenog rada do rješavanja izazova samostalnog života u stranoj zemlji. I dobro, sad sam već bio četvrta godina faksa, a između „bakalara“ i diplomskog kod nas jednostavno nema vremena. Kako se kaže, vrag mi nije dao mira, pa sam si rekao, sad je prilika, trebam iskoristiti ovo vrijeme do kraja fakulteta, idem sa curom na "Work and Travel", program putovanja i sezonskih poslova u SAD-u. Ideja je zaraditi nešto novaca kojima pokriješ troškove putovanja. Prvo smo bili u Breckenridgeu u Coloradu. To je gradić na oko 3000 metara visine u planinama. Turizam je toliko razvijen da je za naći posao dovoljno prošetati ulicom. Mi smo tamo radili u održavanju u hotelu, spremali sobe sa smješkom na licu i slično. Kad smo malo zaradili obilazili smo San Francisco, Los Angeles, Las Vegas, New York i ostale gradove. 

Dok sam bio u Americi, dobio sam ponudu za stručnu praksu u Brazilu na Sveučilištu u Campinasu. Vratio sam se u Hrvatsku i sredio papire u žurbi. Tamo sam radio na projektu integracije proizvodnje bioetanola iz šećerne trske u zemljama u razvoju. U Brazilu svi auti voze ili na mješavinu benzina i bioetanola ili čisti bioetanol koji se dobiva iz šećerne trske. Točnije iz soka šećerne trske, iz kojeg se uz bioetanol može dobiti rum i kašasa, njihovo nacionalno piće slično rakiji. Jedno od pitanja u međunarodnom društvu bilo je koliko jezika govoriš? Bilo mi je malo neugodno kad sam saznao da većina zna tri ili više strana jezika. Samo jedan jezik više je golema prednost, pogotovo na kontinentu gdje je engleski nepoznanica. Nisam imao niti jedan problem gdje god da sam putovao po Brazilu, bilo to javnim prijevozom ili autom, ali svaki Brazilac zna nekoga kome se nešto dogodilo. Zato gotovo svaka kuća ima ogradu visoku dva metra s bodljikavom žicom pod naponom, a nepisano je pravilo da noću prilikom vožnje autom ne staješ na crveno ako to nije nužno potrebno. Bio sam u Rio de Janeiru. Turistički dio grada je prekrasan, od Copacabane do Maracane, no ako pogledaš malo dalje odmah vidiš favele. Upoznao sam jednog Meksikanca koji živi u jednoj od favela. Kaže da su vrlo ugodne za život držiš li se njihovih pravila.

Putovanja su za mene skupljanje malih iskustava, na temelju kojih stvaram širu sliku. Sa svakog od njih vraćam se malo drugačiji. Zato sam i upisao doktorat, gdje svojim malim doprinosom upotpunjujem cjelokupno znanje. Radim na doktoratu u grupi koja se bavi s energetskim planiranjem. Energetika je vrlo interesantna jer istovremeno obuhvaća područja fizike, strojarstva, makroekonomije, geopolitike i zaštite okoliša. U zadnje vrijeme postala je česta tema javnih rasprava na hrvatskoj, odnosno globalnoj razini. Kao grupa, pokušavamo riješiti vrlo složena i trenutno popularna znanstvena pitanja poput povećanja udjela obnovljivih izvora energije u elektroenergetskom sektoru i optimizacije energetskih sustava.

Hrvoje Dorotić, doktorand