Inženjer sam strojarstva i komičar. Komedijom se bavim četiri godine, a počeo sam na trećoj godini faksa. Gledao sam prijatelja kako nastupa i pomislio: Ovo bih totalno mogao ja napraviti. Napisao sam neke fore i premišljao se nastupiti ili ne, a onda je prijateljica s faksa rekla da će me doći gledati. Tu više nije bilo povratka. Za prvi put bilo je fantastično: ljudi su se smijali, svidjelo mi se, pa sam nastavio dalje. Nedavno sam slušao svoj prvi nastup i mogu reći da je bio katastrofalan, ali očito sam tada „potrefio“ publiku. Najčešće su mi fore na vlastiti račun, studentski život i međuljudske odnose. Imam nekoliko fora za koje ne znam zašto se ljudi smiju na njih. Nastavljam ih izvoditi iako ne znam zašto funkcioniraju, a s druge strane, imam fore koje su meni toliko drage da ih svaki put izvodim, a nikada se nitko ne nasmije na njih. Za pamćenje se koristim metodom mjesta. Svojih 15 minuta nastupa zamišljam kao dolazak u teretanu. Dolazim do recepcionarke, susrećem prijatelje i svaki od tih susreta je određena fora. Tako u glavi hodam kroz teretanu i redom pričam fore koje pamtim uz određena lica i stvari.

Užasno me živcira kada me netko, nakon što dozna da sam komičar, pita da ispričam neku foru. Jednostavno znam da fora neće postići isti efekt. Najbolje fore najboljih komičara izazvat će čudne poglede kada ih ispričate u svakodnevnom okružju. Kao da vatrogasca zamolite da ugasi požar bez šmrka i ostale opreme. Tako i mi trebamo reflektore, pozornost ljudi koji su došli gledati stand-up komediju i smijati se.

Komičar zna da mu ide loše kad dobije pljesak za riječi: „Ovo ide jako loše.“ Nekada se dogodi da pričaš fore i nitko se ne smije. To je fenomenalno katastrofalna stvar, kada ispričaš fore u koje si unio dio sebe i koje su inače ljudima smiješne, a kao odgovor dobiješ samo apsolutnu tišinu. Dio tebe umre tad. Što je više ljudi u publici, to gore. Trudiš se dalje spasiti stvar, no nekada jednostavno nije tvoj dan ili se nisi svidio publici. Nekada si sam sebi Brut. Dođeš na nastup s tolikim pritiskom pa odradiš loš nastup jer publika osjeti tvoju tremu i lošiju energiju pa se i ona osjeća nelagodno. Osobno mi je teško kad nekoliko prvih fora ne prođe, a ostalo mi je još puno vremena. Na kraju takva dana pitaš se što ti je to trebalo i zašto to radiš, ali nastaviš dalje jer to voliš. Koliko god dugo nastupao, uvijek će ti se ponovo dogoditi loš nastup. Bitno je naučiti prijeći preko toga i maknuti se od ljudi koji će ti reći: „Bilo je dobro.“ Ako se okružiš takvim ljudima, stagnirat ćeš. Zato je potrebno od ljudi čuti „Ovo je bilo loše“ nakon lošeg nastupa, koliko god to neugodno bilo, ali isto tako i „Možeš ti bolje“. Jedino te takva iskrenost može potaknuti da budeš bolji.

Vanja Perić, alumnus

Humans of FSB