Rodica je tila ići u školu negdi vani, već od petog osnovne. Slala je molbe i u trećem srednje joj pošalju poruku da može doći u srednju školu u Hong Kong. Mislila se hoće li prihvatiti, i na kraju je otišla! To ti je ono: Uporni uspiju, njoj su se svi smijali kada je slala te molbe i govorila gdje želi ići. Sada je četvrta godina srednje i u igri su joj Abu Dhabi, Florida... Ja iđem za njom, pratim je, iđem i kada će biti dodjela diploma. Reći ću joj: Pa di ćeš drugo nego u Abu Dhabi! Nešto mi se tamo ide. Pokazat ću joj sliku dok smo bile male: E, ovo smo ti i ja dok nisi bila poznata! Obje smo iz Duvna, pa je meni preseljenje u Zagreb bio taj veliki skok. Tehnički sam imala u petom osnovne, znala sam tko je napravio prvi auto i to je to što se tiče mog tehničkog u životu. Bilo je teško na početku, ali jedan asistent s kolegija iz prvog semestra mi je ostao među daleko najjačim predavačima. Jer se prema nama predstavio kao kolega. Odmah nam je rekao što će nas dočekati, hoće li nam biti teško i sto nekih stvari koje ne bi nužno trebao govoriti asistent. Na zadnjim vježbama nam je održao govor, čovjek je nama govor održao! Govorio je kao najbolji prijatelj, stvarno je sve rekao i sve je na mjestu. I stvarno je govorio iskreno.

Oduvijek sam voljela matematiku. Od čuda su mi u drugom osnovne govorili: Čekaj da dođeš u osmi razred, u osmom su govorili: Čekaj da dođeš u srednju... U srednjoj sam išla na izbornu iz matematike zajedno s još devetero, a profesorica je rekla: Od vas desetero, tko je stavio na popis matematiku? Ja sam jedina dignula ruku. A što je s vas ostalih devetero? – Nije bilo mjesta na našim izbornima pa smo ovdje ubačeni prisilno jer je grupa bila prazna. Ja sam osoba koja nakon što je s ekipom bila navečer u gradu, dođe u dva sata doma, stavi slušalice, uzme zbirku iz matematike i rješava. Meni mater dolazi u tri sata u sobu i kaže: Pristani vježbati, dosadna si, izađi malo iz kuće! Odrasla sam sa svime što mi sad radimo – tokarilice, garaža… Meni ćaća dođe:  ‘Oćeš mi probušiti sto pedeset pločica, dat ću ti jedno dvadeset maraka? Ja odgovorim: A sto pedeset pločica, ne može tako, ajde barem neku cifru da uvedemo. Trideset maraka. I tako cijeli dan bušim pločice, dolje u garaži. U mojoj ti kući majstor nije bio u životu. Porazno je da kao strojarski fakultet praksu dobivamo tek na trećoj godini, mislim da bi se to trebalo promijeniti. Jer većina ljudi nije imala priliku vidjeti stvari o kojima uče.

Marija Baković, studentica