U osnovnoj školi prijavio sam se na Robocop Junior, natjecanje u kojem se radi na robotu iz nule. Roboti mapiraju prostor, spašavaju živote, prolaze kroz labirinte ili jednostavno igraju robonogomet. Sudjelovao sam od 5. razreda do prvog srednje te je moj tim prvi proputovao svijetom. Svi moji projekti krenuli su na istu shemu: nešto mi se svidi i želim si to kupiti, ali zašto bih to kupio ako to mogu sam napraviti. Tako sam na prvoj godini faksa krenuo s izradom električnog skateboarda. Dvije sam godine imao pune ruke posla, a skateboard još uvijek nemam. Nakon što sam ušao u cijeli taj projekt, shvatio sam koliko malo znam o elektronici i koliko mi nedostaje rada rukama. Tako sam došao na ideju da nabavim stroj koji bi radio umjesto mene: CNC glodalicu. Dvije sam se godine bavio njome ‒ i to je moj prvi gotovi projekt. Sad kad je gotov, shvatio sam da svejedno moram raditi rukama i ništa nisam izbjegao gradnjom stroja. Za glodalicu sam počeo proučavati teoriju osam mjeseci ranije. Majka svog mog znanja je internet. Podlogu sam dobio na faksu, ali za bilo kakav konkretni problem morao sam istraživati. Pratio sam forume o ljudima koji su radili svoje strojeve, njihove pogreške, feedbackove i slično. U glavi sam gradio svoju viziju tog stroja: htio sam da bude sklopiv i da može proći kroz vrata. Sve što sam radio, radio sam prvi put u životu. Sav alat morao sam kupiti jer doma nismo imali ni bušilicu.

Najveći mi je izazov bio kako napraviti cijeli elektroormar od nule jer nisam imao iskustva sa strujom, a tu rukujem s 220 i 400 V. Uzeo sam nekoliko mjeseci samo za proučavanje i mjesec dana sam 5 – 8 sati dnevno spajao žice. Nakon što bih nešto spojio, prespavao bih dvije noći i pokušao ispočetka: uvijek bi se potkrala neka greška. Znao sam da ću, na kraju, imati problema s vibracijama ‒ i imam ih. Staviš ruku na stroj, dižeš brzinu i osjetiš kada ti se ruka krene tresti. Tebi se ruka malo trese, ali to je stroj od 500 kilograma koji se trese tako da to nisu male vibracije. Postoji kritično područje koje se mijenja sa svakim glodalom koje stavim jer je rezonantna frekvencija stroja u drugom području. Mogu to izbjeći regulacijom brzine vrtnje. Stroj je od čistog čelika i ponaša se kao feder pa mi treba nešto da disipira te vibracije – mineralni lijev. Time se mislim baviti ove godine. Završni rad bit će mi razvoj formulacije mineralnog lijeva, gdje bih razvio formulu da napravim dijelove za noviju verziju stroja. Moj cijeli CNC stroj, trenutačno u Solidu, izgleda kao mliječna staza: dijelovi su poletjeli na sve strane. Kada je sve već bilo gotovo, promijenio sam neke parametre i sve se raspalo, tako da sada imam stroj, a nemam nacrte. Glodalica je dužine 1,8 metara. Nije stroj ako „nemreš“ hodat po njemu, inače je alat.

Znaš ono kad te kao malenog pitaju što ćeš biti kad odrasteš? Radit ću kalupe. Moj idealni posao bilo bi konstruiranje i obrada kalupa na strojevima. Želja mi je napraviti svoju šamotnu opeku i peć za kaljenje do 1300 stupnjeva, da mogu peći glinu u njoj. O svim stvarima zbog kojih sam se prije brinuo, sad znam dovoljno da se ne moram brinuti. Drago mi je što sam prije toliko pazio jer sam i ovako napravio puno pogrešaka, štete i puno mi je elektronike izgorjelo. Sad imam alat, materijal i puno znanja. Samo mi treba vremena.

Filip Kuzminski, student

Humans of FSB