Novosti

Željela sam raditi u kvalitetnoj tvrtki, općenito u konstrukciji, gdje se može naučiti pravi posao u struci. To je bila tvrtka RIZ Odašiljači d. d., no nikada prije nisu zaposlili ženskog inženjera. Tijekom intervjua za posao izborila sam se da me prime jer sam to vidjela kao veliku priliku za učenje i razvoj. Nakon mene, zaposlili su još šest inženjerki, najvećim dijelom iz područja elektrotehnike. Tvrtka RIZ odašiljači osnovana je 1947. godine. To je vrijeme kada je Jugoslavija pripadala nesvrstanima, što je omogućilo dobar pristup tržištima Azije i Afrike. U veliki dijapazon kompetencija koje je tvrtka posjedovala spadali su razvoj radioodašiljača, brojila, ali i vojne opreme. Razvijeno znanje dosta je specifično i ne može se lako pronaći u knjigama. Konkretnije, riječ je o odašiljačima velikih snaga koji su često „svirali“ na netipičnim pojasovima emitiranja. Vrlo su često u konstrukciji takvih odašiljača inženjeri bili prepušteni samima sebi, što bi rezultiralo zanimljivim konstrukcijskim rješenjima. Zbog efekata visokofrekventnih struja i specifičnih bandova rada nekih odašiljača, tijekom ispitivanja znalo je doći i do iskrenja ‒ munja u odašiljaču te do zapaljenja nekih komponenti. Odašiljači koji su bili namijenjeni za vojne svrhe imali su i zahtjev za mijenjanje frekvencija, što bi u proces projektiranja dodalo novu razinu kompleksnosti. Prvi korak u konstruiranju je izrada sheme na temelju iskustva elektroinženjera. Nakon toga zadatak nas strojara bio je smještaj dijelova u odašiljač, imajući pritom u vidu stečena znanja o struji, na primjer djelovanje struje i po oplati odašiljača u svrhu stvaranja signala. Sve smo komponente uglavnom sami izrađivali, počevši od pločica sa sitnim zalemljenim elektroničkim komponentama, te je tako proizvod bio „naša pamet“. Pri konstruiranju je problematično napraviti i otvore za hlađenje, koji ne smiju imati oštre rubove kako ne bi došlo do iskrenja. Ponekad različite egzotične zemlje za koje smo radili ne bi imale potrebne podatke o uvjetima u kojima će odašiljač obavljati rad, a probleme bi nam znali raditi pijesak i velika vlažnost. Naš je tim često znao graditi cijele odašiljačke stanice i ostajati na terenu po nekoliko mjeseci. Katkada su kolege znali zapeti na terenima zbog raznih neugodnih situacija, čak i rata. Zbog takvih radnih uvjeta nije im u praksi bilo zapošljavati inženjerke. Kao nova inženjerka u tvrtki, dobila sam priliku raditi na problemu proračuna zupčanika koji je trebao biti proizveden pomoću aditivne tehnologije od polimernog materijala. Osim o proračunu, vodila sam brigu i o potencijalnim problemima izdržljivosti zupčanika proizvedenoga tom tehnologijom, ali bila sam jako iznenađena kada je moja inačica rješenja tog problema bila poslana u Japan. Koliko znam, ti se zupčanici i nakon deset godina rada i dalje vrte bez problema. Osim projektiranja, trebalo je izraditi i upute o montiranju, uporabi i demontaži. Svaki odašiljač ima više od 1000 dijelova, koji trebaju biti detaljno dokumentirani kako bi se osobi koja ide na teren maksimalno olakšao posao. Često zemlje za koje smo radili nisu imale lagan pristup potrebnim sirovinama, alatima i dijelovima. Morali smo se snalaziti na razne načine i neke dijelove skrivati jedne unutar drugih kako ne bi bili ukradeni. Nažalost, RIZ je otišao u stečaj prije četiri godine, ali nekoliko pojedinaca i ja želimo pokušati vratiti tvrtku u rad. Jako je teško znanje koje se razvijalo toliko godina pustiti da propadne. Mnogi ne znaju, ali BBC svira na hrvatskim odašiljačima ‒ i ima ih posvuda na svijetu.

Trenutačno radim u tvrtki Fidon-Inženjering d. o. o., za koju sam dobila poziv da je preuzmem dok je još bila start-up. Zadatak mi je bio da je podignem na noge i uspostavim kontakt s klijentima. Tvrtka se bavi konstruiranjem, rekonstrukcijom te renovacijom čeličnih konstrukcija, mostova, željezničkih kolodvora i sl. Kad sam se zaposlila, nisam mnogo znala o tom području i trebala sam dosta učiti. Naviknuta da u strojarstvu svaki dio ima svoj nacrt, odjednom sam se našla u papirima male preglednosti koji su sadržavali golemu količinu dijelova na jednom velikom formatu papira, što je znalo biti dosta zbunjujuće. Prilagodila sam se tomu, kao i standardima za građevinski čelik. Kako uvijek kažu da je vrag u detalju, tako je i u ovom poslu sa zavarima, o kojima sam dobro znanje dobila na fakultetu. Bavimo se zanimljivim i nesvakidašnjim projektima za jednu od najstarijih europskih tvrtki za izradu čeličnih konstrukcija. Svakodnevno dobivamo razne zanimljive zahtjeve u kojima se izrada metalnih konstrukcija pretvara u jedan vid umjetnosti. Oni iskorištavaju sve mogućnosti čelika kao materijala i njime izvode prekrasne funkcionalne velike infrastrukturne konstrukcije. Uvijek se iznenadim za kako neobične, lijepe i inovativne stvari radimo nacrte, koji baš iz tog razloga postanu izazovni te tjeraju na razmišljanje u cilju dolaska do konačnog rješenja.

Dijana Basta, alumna

Humans of FSB