Oglasne ploče

Bio sam u Istanbulu na IAESTE praksi. Kad sam došao, imao sam problema s prijevozom jer sam bio smješten na Europskoj strani, a radio na Azijskoj. Podzemnom željeznicom prolazio sam ispod Bospora, a trebalo mi je otprilike dva sata do posla. Vraćao bih se doma najranije u ponoć, a ujutro se dizao u 6. Još je bio i ramazan, pa me budio pjev hodže po noći. Prvi smještaj imao sam u domu s jednim Njemcem i Slovakom. Sobica, 3 kreveta, ne možeš se pomaknuti, ja sam brutalno neispavan i Slovak mjesečari. Svaku noć nešto urla. Još imaš i komarce, pa sam kupio mrežicu za prozor. Našao sam onda drugi smještaj u Beškitašu. Mogao sam duže odspavati i to mi je bio najdraži kvart. Sadržaji, svirke, restorani, kafići, živi se cijelu noć. Tamo sam živio s dva Kurda. Oni su bili super, išli smo na cugu svako malo. Ujutro sam putovao brodom. Fino ti sunce izlazi, ti gledaš i uživaš, a ukupno sam putovao sat vremena kraće. To je bila jedina praksa za moj smjer, ja sam bio prvi na listi, pa onda 'oćeš, 'oćeš, nećeš, nećeš. Nisam požalio, a upoznao sam hrpu ljudi! 

Igrom slučaja drugi dan nakon što sam došao u Istanbul završio sam na njihovom prvom gay pride-u. Išao sam u centar s mentorom da mi pokaže grad. Gledao centar, sve divno krasno, lijepo vrijeme, pušili nargilu. Nakon 20 minuta niotkuda dolazi policija, sa suzavcima, palicama i počinje stampedo. I šta ćeš ti reći sad, ne dirajte me, na praksi sam ovdje? Ne, trčat ćeš u stampedu i moliti Boga da te ne istuku. Sklonili smo se u neki restoran, i opet zapušili nargilu. Mislio sam da neću moći do sutra izaći. Skrivali smo se oko 7 sati, no suzavac sam samo dvaput dobio u oči. To pamtiš za cijeli život. Nakon svega, ljudima koji se boje putovanja u daleke zemlje poručujem kako za strah nema razloga, jer putovanje po mom mišljenju nije ništa opasnije od prelaska preko ceste kod kuće. Nažalost, ljudi su skloni pripadnike različitih kultura i vjeroispovijesti nazivati pogrdnim imenima, a nitko tko je drugačiji nam ne valja. Na svojim putovanjima Indijom, Izraelom i Turskom uvidio koliko je pojam nacije fiktivan. Shvatio sam koliko smo slični kao ljudi bez obzira na kulturu i vjeru, te kako su predrasude bedastoća. 

Prije 15-ak godina pokrenuli smo obiteljski posao, proizvodnju zdrave hrane. Naslijedili smo pradjedovo imanje blizu Jastrebarskog koje je bilo u oronulom stanju. On ga je bio kupio od plemića Erdődyja. Htio bih još malo vidjeti svijeta, a onda želim postati nezavisan čovjek. Ne valja zaboraviti svoju zemlju, jer čim nemaš svoju hranu, nemaš svoju energiju, ti si ovisan. Kad imaš zemlju, imaš sebe, manji su ti troškovi... Više se naradiš, ali radiš za sebe, a to je najbitnije.

Karlo Repar, bivši student