Život na FSB
Humans of FSB: Joško Zelko, tehnički suradnik u mirovini
Od ove sam godine u mirovini, a moje radno mjesto je bio Laboratorij za procesna mjerenja. Laboratorij je nakon 1990-ih godina prvo polako, a poslije sve brže krenuo naprijed i uz maksimalni trud djelatnika je postao nositelj nacionalnih laboratorija za temperaturu, tlak i vlažnost. Svi u laboratoriju smo dali svoj doprinos jer je to bio rad vezan i za ruke i za glavu. To je uz redovnu nastavu bio velik izazov. Sami smo složili priličan broj mjernih naprava i drugih pomagala, nešto opreme posudili, nešto kupili, nešto dobili od države. I ne samo to, mi smo bili stvarno dobra ekipa. U tom periodu intenzivnog rada kada smo na fakultetu bili do 17-18 sati, ostajali smo i poslije i igrali košarku iza istočne zgrade FSB-a, gdje je sada parkiralište. Sami smo napravili košarkaško igralište, bez pomoći Fakulteta. Poslije igre bilo je i roštilja. Imali smo i druge prigode kada smo se družili van radnog vremena: rođendane, proslave znanstvenih i drugih napredovanja… Bilo je i plesa kada bismo donijeli svoj razglas. Druženje je bilo fenomenalno…
No, sjećam se jednog događaja koji mi je ostao upečatljiviji od svih ostalih. Prije sam 3-4 puta godišnje išao na plinske platforme na Jadranu. Udaljene su 50-ak km od kopna i ukopane sa stupovima u morsko dno. Išao bih u bilo koje doba godine dolje, kad god je trebalo izmjeriti tlakove na prigušnicama plinovoda. Kad su valovi visoki 5-6 metara brod ne može pristati uz platformu, pa onda postoji kran koji na vrhu ima košaru u koju staviš stvari, a ti stojiš na rubu košare i držiš se za mrežu dok te kran diže na visinu trećeg kata… Kako platforma zbog mnogih reflektora svijetli kao baklja u noći, oko nje se okupljaju jata plave ribe ali i grabežljivice kao npr. palamide. Nekada sam bio zagriženi ribolovac pa se uz mjernu opremu našao i ribički štap. Navečer poslije posla smo lovili prave komade od 2 do 7 kg. I tako je jedne večeri bilo nevrijeme, ali ne jako, valovi su bili oko 2 m. Prvi nivo platforme na kojeg pristaje brod je na visini od 3 m iznad površine mora. Tu su stupovi od drveta na koje se brod nasloni i motorima se stišće uz platformu kada je moguće pristajanje. Na tom nivou je žičana mreža vezana za metalne stupove na kojoj sam ja stajao. Bio je studeni ili prosinac, 21 h. Nikome nisam rekao da idem van. Kako je to otvoreno more, valovi su prolazili ispod mene, ali su od platforme bili udaljeni oko 1 m. U jednom trenutku, a to se događa na morima, došao je jedan strašno veliki val, veći od svih ostalih 2-3 puta, a kako sam ja bio na toj platformi širokoj oko 2 m, val me pogodio s leđa i bio je viši od mene za metar. Poletio sam prema moru i u zadnji čas se ulovio za onaj drveni stup koji je tu postavljen da brodovi mogu pristati! Momentalno me obuzeo ogroman šok. Da nije bilo tog stupa odletio bih u more i vjerojatno se bio utopio. Ne bih mogao doplivati nazad jer su tamo tako jake struje, a još sam bio odjeven u debelu kabanicu. I onda mi je prošlo kroz glavu: U kaj se ja upuštam zbog tih riba?!. Brže-bolje sam strpao stvari i pobjegao, nije mi više padalo na pamet tamo loviti ribu!
No, sjećam se jednog događaja koji mi je ostao upečatljiviji od svih ostalih. Prije sam 3-4 puta godišnje išao na plinske platforme na Jadranu. Udaljene su 50-ak km od kopna i ukopane sa stupovima u morsko dno. Išao bih u bilo koje doba godine dolje, kad god je trebalo izmjeriti tlakove na prigušnicama plinovoda. Kad su valovi visoki 5-6 metara brod ne može pristati uz platformu, pa onda postoji kran koji na vrhu ima košaru u koju staviš stvari, a ti stojiš na rubu košare i držiš se za mrežu dok te kran diže na visinu trećeg kata… Kako platforma zbog mnogih reflektora svijetli kao baklja u noći, oko nje se okupljaju jata plave ribe ali i grabežljivice kao npr. palamide. Nekada sam bio zagriženi ribolovac pa se uz mjernu opremu našao i ribički štap. Navečer poslije posla smo lovili prave komade od 2 do 7 kg. I tako je jedne večeri bilo nevrijeme, ali ne jako, valovi su bili oko 2 m. Prvi nivo platforme na kojeg pristaje brod je na visini od 3 m iznad površine mora. Tu su stupovi od drveta na koje se brod nasloni i motorima se stišće uz platformu kada je moguće pristajanje. Na tom nivou je žičana mreža vezana za metalne stupove na kojoj sam ja stajao. Bio je studeni ili prosinac, 21 h. Nikome nisam rekao da idem van. Kako je to otvoreno more, valovi su prolazili ispod mene, ali su od platforme bili udaljeni oko 1 m. U jednom trenutku, a to se događa na morima, došao je jedan strašno veliki val, veći od svih ostalih 2-3 puta, a kako sam ja bio na toj platformi širokoj oko 2 m, val me pogodio s leđa i bio je viši od mene za metar. Poletio sam prema moru i u zadnji čas se ulovio za onaj drveni stup koji je tu postavljen da brodovi mogu pristati! Momentalno me obuzeo ogroman šok. Da nije bilo tog stupa odletio bih u more i vjerojatno se bio utopio. Ne bih mogao doplivati nazad jer su tamo tako jake struje, a još sam bio odjeven u debelu kabanicu. I onda mi je prošlo kroz glavu: U kaj se ja upuštam zbog tih riba?!. Brže-bolje sam strpao stvari i pobjegao, nije mi više padalo na pamet tamo loviti ribu!
