Život na FSB
Humans of FSB: Denis Dergestin, student
Toga 27. siječnja 2017. položio sam ispit i došao do sestara Sofije i Jelene u stan. Igrala se utakmica Hrvatska – Norveška, polufinale Svjetskoga prvenstva u rukometu. Htio sam se odmoriti nakon naporna dana kad sam odjednom osjetio snažnu bol iznad oka, malo mi se zamutio vid i nisam osjećao lijevu ruku i nogu. Rekao sam: „Sofija, nije mi dobro“, i pokušao ustati. Nisam osjetio ništa i samo sam propao. Sestra je pozvala hitnu, meni je cijela lijeva strana bila oduzeta. Tog sam dana doživio moždani udar. Sad imam 25 godina, a kad mi se to dogodilo, imao sam 23. Kad spomenem ljudima, svi se zapitaju: „Tako mlad?!“
Možda zvuči nevjerojatno, ali ja sam od samog početka cijelu priču okretao na šalu! Dok smo se vozili u kombiju hitne pomoći, gledali smo utakmicu, i baš je Horvat bio promašio sedmerac, što nas je dovelo u produžetke! Čuo sam kako se doktori u hitnoj žale pa sam znatiželjno pitao: „Što, što?“, a oni rekoše: „Promašio je sedmerac!“ „Jaooo!“ Bio sam svjestan svega i normalno komunicirao. Taman sam pisao završni rad i bio četvrta godina faksa. Nikad neću zaboraviti kad sam medicinskog brata pitao: „Ej, oprosti, kad ću ja moć' van? Moram pisati završni. Može sutra-preksutra?“ Uslijedio je potpuno zbunjen pogled. Zezao sam se sa sestrama, mamom i tatom. Mami sam rekao: „Mi Russkije nikogda ne sdajemsja!“ što na ruskom znači: „Mi se Rusi nikada ne predajemo!“ Inače, tata je iz Zagreba, a mama iz Rusije. Baka mi živi u Rževu, gradu na obali rijeke Volge, 200-ak kilometara udaljenim od Moskve. Uvijek sam se pitao što bih ja mogao napraviti da mojima bude dobro – ne meni, meni će pomoći doktori. Možda me sad vidite okretnoga, ali prije sam bio sav zgrčen. Bio sam u kolicima jer nisam mogao hodati ni stajati, prsti lijeve ruke bili su mi zakočeni.
No želim da moja priča posluži kao nadahnuće svima – jer nikad nisam odustao. Dapače, krenuo sam punim plućima živjeti život. Prijatelj Antonio Klasnić mi je jednoga dana rekao: „Dođi na salsu. Probaj, vidi, mogla bi ti pomoći s motorikom. Prvi sat je besplatan, super je zabava, energija i druženje.“ Inače, uvijek sam se zezao: „Dobar muž mora znati kuhati i plesati, i onda je žena na pola sretna.“ Ha-ha-ha. Mislio sam si: „Pa ja šepam, kako ću sada doći plesati… Ali čekaj malo, pa preživio sam moždani, idem makar probati.“ To mi je bila najbolja odluka u životu. Zavolio sam salsu, upoznao nove ljude. Predobar je osjećaj plesati s partnericom i vidjeti da ona uživa isto koliko i ti. Salsa znači umak i predstavlja miks plesova. Meni najdraži pojam u salsi je tzv. musicality odnosno trenutci kada plesač odluči izvoditi potpuno spontane pokrete kao reakciju na sam ritam pjesme, bez praćenja unaprijed zadane koreografije. Dakle, u mjesecu siječnju doživio sam moždani, nakon deset mjeseci, u listopadu, krenuo sam na tečaj i, evo, ovo mi je već treća godina da plešem. Ne čekajte da vas nešto zadesi da biste se okušali u novim stvarima.
Denis Dergestin, student
Humans of FSB
Možda zvuči nevjerojatno, ali ja sam od samog početka cijelu priču okretao na šalu! Dok smo se vozili u kombiju hitne pomoći, gledali smo utakmicu, i baš je Horvat bio promašio sedmerac, što nas je dovelo u produžetke! Čuo sam kako se doktori u hitnoj žale pa sam znatiželjno pitao: „Što, što?“, a oni rekoše: „Promašio je sedmerac!“ „Jaooo!“ Bio sam svjestan svega i normalno komunicirao. Taman sam pisao završni rad i bio četvrta godina faksa. Nikad neću zaboraviti kad sam medicinskog brata pitao: „Ej, oprosti, kad ću ja moć' van? Moram pisati završni. Može sutra-preksutra?“ Uslijedio je potpuno zbunjen pogled. Zezao sam se sa sestrama, mamom i tatom. Mami sam rekao: „Mi Russkije nikogda ne sdajemsja!“ što na ruskom znači: „Mi se Rusi nikada ne predajemo!“ Inače, tata je iz Zagreba, a mama iz Rusije. Baka mi živi u Rževu, gradu na obali rijeke Volge, 200-ak kilometara udaljenim od Moskve. Uvijek sam se pitao što bih ja mogao napraviti da mojima bude dobro – ne meni, meni će pomoći doktori. Možda me sad vidite okretnoga, ali prije sam bio sav zgrčen. Bio sam u kolicima jer nisam mogao hodati ni stajati, prsti lijeve ruke bili su mi zakočeni.
No želim da moja priča posluži kao nadahnuće svima – jer nikad nisam odustao. Dapače, krenuo sam punim plućima živjeti život. Prijatelj Antonio Klasnić mi je jednoga dana rekao: „Dođi na salsu. Probaj, vidi, mogla bi ti pomoći s motorikom. Prvi sat je besplatan, super je zabava, energija i druženje.“ Inače, uvijek sam se zezao: „Dobar muž mora znati kuhati i plesati, i onda je žena na pola sretna.“ Ha-ha-ha. Mislio sam si: „Pa ja šepam, kako ću sada doći plesati… Ali čekaj malo, pa preživio sam moždani, idem makar probati.“ To mi je bila najbolja odluka u životu. Zavolio sam salsu, upoznao nove ljude. Predobar je osjećaj plesati s partnericom i vidjeti da ona uživa isto koliko i ti. Salsa znači umak i predstavlja miks plesova. Meni najdraži pojam u salsi je tzv. musicality odnosno trenutci kada plesač odluči izvoditi potpuno spontane pokrete kao reakciju na sam ritam pjesme, bez praćenja unaprijed zadane koreografije. Dakle, u mjesecu siječnju doživio sam moždani, nakon deset mjeseci, u listopadu, krenuo sam na tečaj i, evo, ovo mi je već treća godina da plešem. Ne čekajte da vas nešto zadesi da biste se okušali u novim stvarima.
Denis Dergestin, student
Humans of FSB
Ostale vijesti iz kategorije