Život na FSB

Na ovoj stranici koristimo kolačiće kako bi korisnici mogli pristupati svojim korisničkim računima te za potrebe analize pristupa fakultetskim stranicama. Nastavljanjem korištenja ove stranice pristajete na kolačiće.

Život na FSB

Humans of FSB: Marko Horvatek, asistent

Uvijek sam imao taj „pozitivan inat“ pokazati da mogu ono što mi drugi kažu da ne mogu. Na kraju elektrotehničke srednje škole, kada su svi očekivali da ću se upisati na FER, odlučio sam poći drugim putem. Iako sam se dobro snalazio u elektrotehnici, upisao sam se na FSB kako bih dokazao da se mogu snaći i u potpuno nepoznatoj strojarskoj domeni.
U osnovnoj sam školi silno želio fora novi mobitel, no nikako nisam mogao nagovoriti roditelje da mi ga kupe. Posložio sam si u glavi da bih nekako mogao uštedjeti za taj mobitel ako ću marljivo šparati džeparac, kositi travu kod susjeda, skupljati boce. Za otprilike godinu dana došao sam doma s novim mobitelom. To je roditelje toliko zbunilo da sam sljedećih nekoliko dana morao objašnjavati kako sam uspio doći do novca da si ga kupim. Tijekom odrastanja rijetko što sam dobio „servirano na pladnju“, često sam se morao boriti i tražiti alternativne puteve za ostvarenje želja i ciljeva. To me naučilo da je sve moguće ostvariti, iako ne nužno direktno ili konvencionalnim metodama. Ako si kreativan i strpljiv, stvarno je svašta moguće.

Oduvijek sam nešto šarafio, rastavljao i sastavljao natrag. Super mi je promatrati različite tuđe dizajne i kasnije napraviti neki svoj miks svega toga. Jednostavno mi je gušt saznati kako je neki mehanizam složen, tj. kako nešto radi. Na faksu učiš puno teorije, i u to ulažeš vraški puno vremena. Trebao mi je ispušni ventil da radim nešto što je meni imalo smisla. To se poklopilo s potrebom za još jednim autom u obitelji. Kupnju bez prethodnog iskustva u autima sam naravno zeznuo, tako da je taj prvi auto bio totalna krama. Iako nisam imao pojma o autima, zanimalo me što se pokvarilo u određenom dijelu i kako se to može popraviti. Malo po malo učio sam kako koji dio na automobilu funkcionira. Dosta toga sam uspio popraviti, no nije bila rijetkost ni da je automobil nakon popravka vozio još gore nego prije. Kada nešto nisam znao, guglao sam ili pitao po forumima. Pravo je čudo što sve čovjek može doznati preko interneta.

Nakon toga je došla „Kockica“ ‒ BMW E30. Kupljena je za relativno male novce na 3. godini faksa. Ono što me oduševilo je velika zajednica oko ovog auta u kojoj svi svima pomažu. Kada uđeš u takav projekt, ima puno ljudi koje možeš pitati i resursa koje možeš pronaći. Kada sam položio EK2 i Termu krajem drugog mjeseca, puklo me je i pomislio sam: Sad sam slobodan čovjek. Vrijeme je. Sad ili nikad. Idem iščupat' motor iz „Kocke“ i ubaciti noviji i jači motor. Tu je večer mama došla svojim autom doma i pitala me mogu li pomaknuti „Kockicu“ iz garaže da se uparkira, a ja sam joj objašnjavao da će se moći uparkirati za dva dana, kad završim zamjenu motora. U skladu s Murphyjevim zakonom, završio sam swap, pomaknuo „Kocku“ i mama se mogla uparkirati u garažu nekih dva tjedna kasnije. Potom je došao red na farbanje „Kockice“. Znao sam proces otprilike, a punac mi je ponudio svoju veliku garažu da kod njega odradim posao. Procijenio sam da će mi trebati tjedan do dva da dovršim posao. Nisam se dotad puno družio s puncem, no u sljedeća dva mjeseca, koliko mi je trebalo da završim lakiranje, odlično smo se upoznali. Na početku, kada se posao počeo komplicirati i kada je postalo jasno da će mi trebati puno više od dva tjedna da ga dovršim, bilo mi je strašno neugodno, planirao sam odustati od projekta i dati nekom profesionalcu da ga završi. No podrška koju sam dobio od punca promijenila je cijelu situaciju. U nekim se trenutcima činilo da je njemu više stalo da završim taj auto nego meni. Od svih projekata na kojima sam radio, ovaj mi je definitivno bio najizazovniji. Jednom kad kreneš raditi na autu, povežeš se s tim komadom metala i on ti počne vrijediti puno više nego što doista vrijedi. „Kockica“ je daleko od savršenog automobila, ali koliko god da netko ponudi, u proteklih šest godina, koliko je kod mene, nijednom nisam razmišljao o prodaji.

U tvrtki u kojoj sam bio na praksi, ostao sam skoro dvije godine i ondje sam shvatio da nešto vrijedi znanje koje imam. Praksa je odlična stvar ako pogodiš s tvrtkom. Ondje sam spoznao i da 3D printer uopće nije tako zahtjevan uređaj. Zapravo, nijedan stroj u biti nije pretjerano kompliciran. Ako sve rastaviš na sastavne dijelove, shvatiš da je sve jako jednostavno. 3D printer su u biti nekakva tri motorčića i vruća mlaznica koja „pljucka“ plastiku. „Zašto ja to ne bih mogao sklopiti u garaži!?“ Većinu dijelova za sastavljanje printera pronašao sam na internetu. Prvi printer koji sam sastavio bio je živi užas. Od legića sam napravio okvir i dodao neku najjeftiniju elektroniku koju sam mogao pronaći. Preciznost mu je bila katastrofa, no bio je dovoljno funkcionalan da na njemu napravim dijelove za drugi, koji je radio puno bolje. U međuvremenu sam se počeo profesionalno baviti 3D printom pa sam nabavio više komercijalnih uređaja, no uz njih još uvijek rabim i printer koji sam sastavio sam. Na printerima uglavnom proizvodim dijelove za oldtimer zajednicu. Starija vozila imaju velik broj plastika i poklopaca koji nakon 30 i više godina nisu u dobrom stanju i gotovo ih je nemoguće nabaviti, a 3D printerom mogu biti jednostavno izrađeni. Šteta je da su 3D printeri uglavnom u društvu percipirani kao igračke, s obzirom da se pomoću njih, uz malo kreativnosti, mogu napraviti odlični proizvodi.

Marko Horvatek, asistent

Humans of FSB
  • Podijeli


Fakultet strojarstva i brodogradnje
Ivana Lučića 5
10002 Zagreb, p.p. 102
MB 3276546
OIB 22910368449
PIC 996827485
IBAN HR4723600001101346933
tel: +385 1 6168 222
fax: +385 1 6156 940
Sveučilište u Zagrebu
Ministarstvo znanosti i obrazovanja

Mapa stranica