Kao mala dosta sam isprobavala razne sportove: taekwondo, košarku, razne plesove, ali uvijek sam se vraćala džudu. Džudo mi je stvarno sjeo. Obožavala sam se boriti. Jednom prilikom, kad sam bila mala, tata i trener vodili su me na natjecanje i nije bilo nikoga u mojoj kategoriji. Dobila sam zlatnu medalju bez borbe. Bilo ih je strah to mi reći jer su znali da ću plakati i biti ljuta što se ne mogu boriti.
Džudo na japanskom znači lagani, meki put. Osnivač džuda, Jigoro Kano, osmislio je razne tehnike kako može pobijediti puno veće i jače protivnike, koristeći njihove pokrete i inerciju. Sport se temelji na bacanjima, nema udaraca, a koristi se japanski način bodovanja gdje bacanje protivnika na leđa donosi pobjedu. To je specifičan sport u kojem je bitno sve. Bitno je imati snagu i kondiciju jer, iako borba traje četiri minute, shvatiš da se i u te četiri minute umoriš. Važno je imati osjećaj za protivnika, kuda se on kreće, na koju ćeš ga stranu baciti u točno kojem trenutku. Prije početka borbe, moraš biti fokusiran i ostaviti sve sa strane. Ne smije te ništa dirati ‒ i meni je to ponekad najteže. Ima dana kad te sve živcira, posvađaš se s trenerom, nešto ti se ne sviđa, ali kada ulaziš u borbu, moraš sve to ostaviti sa strane, biti fokusiran i dati sve od sebe. Nemam rutinu „nabrijavanja“, najbolje odradim borbe kada uđem prazne glave. Nije dobro previše razmišljati o borbi prije borbe jer te može uhvatiti trema. Priprema je također bitna. Večer prije turnira s trenerom gledamo snimke borbi. Probaš se pripremiti barem toliko da saznaš je li ljevak ili dešnjak, koji gard prima… osnovne stvari. To puno znači kod prvog napada, odnosno razmjene: budeš spreman da te netko ne iznenadi, nakon pet sekundi baci i pošalje doma. Znaš se postaviti, znaš što očekivati. Borbe obično krenu sporije. Prva je minuta uvijek ispipavanje. Nitko neće previše riskirati. To vrijeme koristiš za proučavanje kako se protivnik kreće, što radi ‒ i tek onda krećeš. Znala sam izgubiti i u prvim kolima. Nije ti svejedno, dođeš u Bugarsku ili Finsku, izgubiš prvo kolo i cijeli dan gledaš, zapitaš se zašto dolaziš. Nikada ne pokušavam protivnika svladati tako da mu uđem u glavu i psihički ga izmaltretiram, ne sviđa mi se to. Mislim da imam dobar osjećaj za kretnju. Volim uhvatiti kretanje svoje protivnice i „počistiti“ ju.
U posljednje se vrijeme džudo u Hrvatskoj sve više razvija. Prošle su godine u nas bila dva europska prvenstva, nedavno i svjetski kup, zbog čega sve više djece dolazi trenirati. Više sam puta bila državna i europska prvakinja. Već sam u kadetima bila u reprezentaciji. Htjela bih ići do kraja ‒ do Olimpijade. To je cilj, ali do toga imam još puno rada. Znam da je teško, ali to me trenutačno motivira. Tek sam godinu dana seniorka, još se prilagođavam. Za mene, najbolji dio džuda su prijatelji i društvo. Znam da sam u zdravom društvu i zdravoj atmosferi, u kojoj sam upoznala toliko ljudi. Imam dvije najbolje prijateljice džudašice u Dubrovniku, pa svako ljeto ljetujem ondje. Upoznala sam puno ljudi iz cijelog svijeta. U bilo koji grad da dođem, znam nekog. Džudom se praktično bavim onoliko koliko se i školujem. Koliko mi je normalno otići u školu, toliko mi je normalno ići na trening. Džudo mi je i rutina i način života.

Lucija Babić, studentica

Humans of FSB