Plivanje je bilo moj prvi korak u svijet sporta. U početku sam uživao, ali kako su treninzi prolazili, shvatio sam da mi nedostaje natjecateljskog duha. Tada sam otkrio vaterpolo, i od petog razreda osnovne škole pa sve do danas voda i lopta postali su moj svakodnevni svijet. Prve ozbiljne korake napravio sam u Mladosti, klubu gdje je ritam treniranja bio iznimno zahtjevan: dva puta dnevno, puno odricanja, sve to uz školu i kasnije fakultet. Kada sam se upisao na fakultet, shvatio sam da bi bilo gotovo nemoguće uskladiti FSB i takav sportski ritam, pa sam prešao u Medveščak, a od ove godine igram za Zagreb u Prvoj B ligi. S ovim tempom ‒ tri treninga tjedno i utakmicom subotom ‒ uspio sam pronaći balans između fakulteta i sporta. Iskreno, na početku nisam bio previše zainteresiran za vaterpolo i zabušavao sam na treninzima, pa me ni treneri nisu previše voljeli. No, s vremenom sam razvio ljubav prema igri, ozbiljnije pristupio treniranju i izborio svoj prvi poziv u mlađu reprezentaciju. Iako mi se tijekom vremena mijenjaju želje, fakultet mi ostaje glavni prioritet. Vaterpolom ću se sigurno baviti još godinama, bilo rekreativno uz posao, bilo možda i nešto ozbiljnije.

Tijekom srednje škole imao sam određena odricanja. Nisam bio sklon druženjima ni izlascima; moj su svijet činili škola i trening. No, na vaterpolu sam stekao super ekipu. I danas, iako igram u rekreativnijem okružju, okružen sam ekipom koja diše kao jedno. Bilo je trenutaka kad bih izgubio mirnoću, poput onog kada sam zamalo zaradio crveni karton zbog lošeg suđenja ‒ rijetkost za mene jer inače vaterpolo doživljavam kao terapiju, a ne izvor stresa. Sport mi pomaže da se opustim, ali i tjera da budem bolji u svemu što radim. Tehnička struka bila je moj izbor još u srednjoj školi. Zaljubio sam se u matematiku i mehaniku zahvaljujući krizmanom kumu, studentu FSB-a, i upis na FSB bio je logičan korak. Danas, kada su stručni predmeti zamijenili opće kolegije, još više uživam u onome što radim. Da biram ponovno, ne bih ništa mijenjao.

Vaterpolo mi pomaže i u drugim aspektima života. Smiruje me, pomaže mi zaboraviti brige, ali i tjera da se trudim više. Osim sporta, glazba mi puno znači za opuštanje. Najviše slušam rep, ali ponekad volim ubaciti i Thompsona, a prije svake utakmice obvezno pustim pjesmu No Easy Way Out da se pripremim i fokusiram. Biti vratar u vaterpolu posebna je priča. Kažu da moraš biti malo otkvačen da želiš da te lopta gađa u glavu. Najviše sam naučio od svog trenera iz Mladosti, Frane Vićana, svjetskog i olimpijskog prvaka, koji me uveo u svijet pripreme, vizualizacije i prave tehnike. Uzori su mi uvijek bili Stefano Tempesti, Marko Bijač i Josip Pavić, čije sam obrane kao klinac neprestano analizirao. Tijekom utakmice funkcioniram kao "ministar obrane": usmjeravam svoju ekipu i čuvam mirnoću, čak i kad primim neki glupi gol.

Vjerujem da prava snaga dolazi iz kluba — ono što pokažeš ondje, odrazit će se i na reprezentaciju. Kvaliteta vaterpola danas pomalo opada, dijelom zbog prenatrpanog rasporeda i manjka fokusa na publiku. Potrebno je vratiti čar igre i približiti sport ljudima. Neki od najljepših trenutaka bili su mi poziv u seniore Mladosti s 14 godina i brončana medalja s reprezentacijom do 15 godina pod vodstvom Vjekoslava Kobešćaka. On je trener koji zna svakomu pojedinačno pristupiti, reći ono što trebaš čuti i izvući najbolje iz svakog igrača. Ne vidim se u budućnosti kao trener jer je to posao koji zahtijeva puno strpljenja, a rad s malom djecom danas je sve izazovniji zbog utjecaja tehnologije. Najvažnija pouka koju sam naučio iz vaterpola je da kada dođe trenutak da misliš odustati, uvijek se sjeti zašto si počeo. Tada sve ponovno dobije smisao.

Sven Udović, student

Humans of FSB