Još od malih nogu sanjao sam da postanem astronom. Ta je želja tinjala još od trećeg razreda osnovne škole, no kada je došlo vrijeme za upis fakulteta, presudila su dva faktora: posao u astronomiji tada je bilo iznimno teško naći, a svi moji najbolji prijatelji s kvarta odlučili su se za strojarstvo. Uz to, otac mi je odmalena usadio ideju da je strojarstvo "najbolje zanimanje".

Tako sam se našao na strojarstvu. Već na prvoj godini studija prvi put sam čuo za adaptivnu optiku na teleskopima koja koristi lasere. Odmah me zaintrigiralo kako ti laseri funkcioniraju, no prepreka je bila kvantna fizika, s kojom se tada još nisam bio susreo. Pomalo zavidan kolegama s fizike, odlučio sam na drugoj godini FSB-a upisati se i na studij fizike na PMF-u. Tu se pojavio i jedan simpatičan logistički izazov: na prvoj godini FSB-a, među otprilike 600 studenata, bile su samo četiri djevojke, a jedna od njih bila je moja. Nisam je želio ostaviti "samu" pa sam, eto, odlučio studirati na dva fakulteta istovremeno. S predavanja na PMF-u morao sam odlaziti desetak minuta ranije jer su na FSB-u bili vrlo strogi u pogledu kašnjenja – inače me ne bi pustili na nastavu. Srećom, tjelesni i tada obvezni marksizam mogao sam položiti samo na jednom fakultetu.

Znanje stečeno na strojarstvu pokazalo se iznimno korisnim kasnije, kada sam počeo raditi na velikim projektima. Teorijska astronomija ne zadire duboko u inženjerstvo, pa su mi praktična znanja s FSB-a itekako dobro došla. Godinu dana bio sam i asistent na termodinamici kod profesora Galovića. Bilo je to sjajno iskustvo, unatoč mojoj mladosti. U međuvremenu sam otkrio da je procedura za dobivanje stipendije za poslijediplomski studij prilično jednostavna. Osigurao sam si stipendiju za SAD i odlučio konačno provjeriti mogu li ostvariti svoj san i postati astronom.

Poslijediplomski studij započeo sam u Kentuckyju, gdje sam se u početku bavio hidrodinamikom i termodinamikom primijenjenom na astrofiziku, te na kraju i doktorirao. Nakon toga ukazala se prilika za prelazak na Sveučilište Princeton, u sasvim novo područje istraživanja – promatračku astronomiju. Ondje sam radio na projektu Sloan Digital Sky Survey, razvijajući softver za određivanje profila zvijezda na slikama s CCD senzora. Privukla me i želja da iskusim kako izgleda život i rad na sveučilištu iz Ivy League. Na Princetonu sam proveo sedam godina, sve dok nisam dobio ponudu za profesorsko mjesto u Seattleu. Tražili su mlađeg profesora spremnog preuzeti dugoročne projekte koji se protežu i na 10 do 20 godina. Tu se krije i jedna zanimljiva anegdota. Na poslijediplomski studij fizike u Americi upisao sam se s diplomom strojarstva. To, zapravo, znači da sam doktorirao fiziku prije nego što sam je formalno diplomirao!

Dizajniranje nove zvjezdarnice kao Rubin nikada nije jednostavan ni linearan proces; više nalikuje na iterativni pristup. S jedne strane imate tehnologiju i njezine mogućnosti, a s druge proračunska ograničenja. Potrebno je predvidjeti kako će tehnologija izgledati za deset godina – Mooreov zakon bio nam je poznat, kao i trendovi napretka softvera i senzora. Znanstveni ciljevi morali su biti komplementarni toj budućoj tehnologiji. Tako smo došli do ideje o velikom teleskopu s golemim vidnim poljem i kamerom od 3200 megapiksela, koja je danas najveća astronomska kamera na svijetu.

S obzirom na to da 3-4 puta godišnje putujem u Čile na nekoliko tjedana zbog posla na teleskopu, planiranje slobodnog vremena i hobija ponekad je izazov. Tu uskače moja supruga. Često planinarim, a zahvaljujući supruzi, koja je bivša operna pjevačica, redovito posjećujem i operu. Zimi uživam u skijanju. Nigdje se ne opustim i mentalno "resetiram" kao na snijegu; tri do četiri dana dovoljna su mi za potpunu regeneraciju. Tajna je u tome što sam loš skijaš pa je moje skijanje gola borba za život u kojoj nema mjesta za razmišljanje i o čemu drugom – a to najviše odmara od posla.