Kad sam se upisivao na faks, svi su materijali i skripte bili na Dropboxu kolege koji ga je morao plaćati jer je prelazio granicu besplatne pohrane. Ja sam sve materijale, za svaki slučaj, skinuo. Tijekom mojeg drugog semestra, kada je kolega vjerojatno diplomirao, prestao ga je plaćati, svi su materijali nestali i nastala je panika. Tada sam nabrzinu, uz pomoć računala s tavana, pokrenuo stranicu, uploadao datoteke i poslao kolegama link.

Kad je moj tata bio dijete, njegov je djed imao konje. Kad je meni i braći predložio da nabavimo konja, naravno bili smo oduševljeni. Jedan nas je dan strpao u auto i, bez mamina znanja, otišli smo pogledati jednog konja, kojeg smo na kraju i kupili. Cico, kojeg svi zovemo Čičo, lipicanac je niska rasta, i kada smo ga kupili, bio je malen i crn pa je izgledao kao magarac. Smjestili smo ga u staju s kravama, s kojima se odlično slagao. Iako je bio u ograđenom prostoru, uvijek je gurao glavu k njima i one su ga lizale, mazile i čistile. Kad smo prodavali krave, za njima je jako hrzao i plakao jer je shvatio da odlaze. Tako smo odlučili uzeti još jednog konja da naš Čičo ne bude usamljen. Kobilu Šargu također smo uzeli dosta mladu, što je bila odlična stvar jer nismo imali iskustva s konjima i oni su učili skupa s nama.

Potjeru sam počeo pratiti zbog dida i bake. Na prvu me nije zanimalo, ali su mi oni uporni prepričavali što se dogodilo, i tako sam i ja, kad bih došao k njima, počeo pratiti. Kod kuće, na brzopoteznim pitanjima, znao samo ih u prosjeku 7 ili 8, pa sam se u četvrtom srednje odlučio prijaviti s namjerom da si od novca koji zaradim kupim laptop. Nisam se puno pripremao, ali mislim da je moj tata puno utjecao na mene jer je profesor geografije pa bi mi uvijek govorio neke fun facts, mama isto, dida bi mi pričao priče… Pa glazba… I još ako voliš guglati... Za jednu prijavu za Potjeru moraš odgovoriti na 15 pitanja u 150 sekundi, ali možeš poslati bezbroj prijava. Točno se sjećam kada sam tijekom blok-sata matematike dobio pozivnicu, profesorica mi je čestitala i rekla neka ih pozdravim.

Tijekom djetinjstva i odrastanja u Splitu bio sam zainteresiran za različite stvari i dugo nisam znao čime se želim baviti u životu. Odabir fakulteta pokušavao sam čim više odgoditi kako bih što dulje mogao istraživati različita zanimanja i u trenutku odluke imati što više odgovarajućih informacija i široko obrazovanje. Razmišljao sam o glazbenoj akademiji, tehničkim fakultetima i studiju medicine. Prvi doticaji s glazbom bili su u glazbenom vrtiću, nakon čega sam u drugom razredu osnovne škole krenuo pohađati nižu glazbenu školu, smjer gitara. Svoje sam obrazovanje nastavio u matematičko-informatičkoj gimnaziji i srednjoj glazbenoj školi. U tom sam se razdoblju bavio i jedriličarstvom, malim nogometom i košarkom.

Nakon što sam diplomirao energetiku, ostao sam kratko u organizaciji SDEWES koja se bavi održivim razvojem energetike, voda i okoliša, dok sam aktivno tražio ponude za doktorat vani. Poslao sam tri prijave i na kraju sam dobio doktorat u Danskoj, za koji se prijavilo, kako mi je mentor kasnije rekao, čak 196 ljudi. Izabrao sam Dansku jer izrazito puno ulaže u obnovljive izvore energije. Sam doktorat dobro je financiran, a sveučilišta imaju odličnu suradnju s institutima diljem svijeta, što mi je omogućilo da puno putujem. Bio sam u Americi u National Renewable Energy Labu u Coloradu.

Upisala sam se na studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, što mi je ujedno bilo dosad najbolje i najgore iskustvo. Nikad nisam imala problema sa školom, bila sam dijete „s natjecanja“ i onda sam došla u prostoriju s još 70 takvih i shvatila da nisam toliko posebna. U tom trenu više nije bio bitan moj dotadašnji uspjeh, nego koliko ću uložiti od sada. Tada nisam bila spremna uložiti toliko vremena i rada za daljnji studij fizike, ali sam naučila jednu jako važnu lekciju. Nije problem da ja najmanje znam u prostoriji, nego to znači da imam od koga učiti. Naučila sam da mogu učiti od mlađih isto kao i od starijih. Možda neću shvatit neku lekciju iz prve, možda ni iz druge, ali uvijek postoji netko tko to razumije i tko mi može objasnit. To me ujedno pripremilo i za strojarstvo.

Odmalena pratim svaku borbu i event vezan uz UFC. Na Instagramu vodim fan page ‒ stranicu koja ima oko 3000 pratitelja. Svidjela mi se ideja o organizaciji humanitarne akcije pa sam se odlučio javiti borcima u Americi. Treba imati na umu da su to sve poznati ljudi kojima dnevno dolazi brdo poruka od obožavatelja. Tri dana sastavljao sam zanimljiv i privlačan tekst koji bih slao borcima. Tri noći za redom slao sam poruke na više od 200 ljudi. Njih šestero pristalo je na suradnju. Ideja je bila da mi oni pošalju neke svoje stvari, a ja ih prodam i doniram novac. Odlučio sam se za donaciju humanitarnoj udruzi Marijini obroci, koja osigurava obroke siromašnoj djeci. Za 132 kn jedno dijete ima osiguran jedan obrok dnevno tijekom cijele godine.

Nakon osnovne glazbene škole nije me toliko zanimala klasična glazba i htjela sam nešto „jače“. Tako sam naišla na glazbenu školu El Musicante. Slušajući čime se bave, nisam mogla vjerovati da sam pronašla točno ono što sam u tom trenutku trebala kako bih se nastavila razvijati u pogledu sviranja gitare, ali i našla ekipu. Profesor, koji je osnovao tu školu, drži bendovske radionice, na koje sam se uključila u drugom razredu srednje škole. Trenutačno nas je četvero u bendu i zovemo se Slanci. Većinom sviramo alternativni rock, malo grunge i slično. Od nas četvero, tri su cure i jedan dečko – jedna cura pjeva i svira gitaru, basistica, bubnjar i ja, koja sviram lead gitaru. U početku nam je pjesme pisao profesor.

Gostovanje prof. dr. sc. Vladimira Solde u emisiji N1 Televizije „Klimatska budućnost“ i intervju na temu dizalica topline možete pogledati od 50.30 minute na poveznici.

Nikad prije nisam bio netko tko bi preuzeo inicijativu za nešto. Donedavno sam bio dosta povučen i više sa strane promatrao što se događa. Kolega Mikšik i ja došli smo na ideju da osnujemo glazbeni ansambl na našem fakultetu. Problem, čak i pri pokretanju nečega što voliš, je taj što nitko ne želi napraviti prvi korak. Do mene je došla riječ da je asistentica Martina Odeljan na vježbama spomenula želju za osnivanjem studentskoga glazbenog zbora. Tako sam otišao na konzultacije iz terme i iznio ideju o osnivanju klape. Krenuli smo s poznatim ljudima, ali smo shvatili da nismo dovoljno brojni. Uskoro smo objavili oglas o održavanju audicija kako bismo razvrstali ljude i napravili neku selekciju.