Krenula sam volontirati 2016. kad sam na Smotri Sveučilišta u Zagrebu naišla na letak za volontiranje na Europskim sveučilišnim igrama u Zagrebu. Koordinatorica volontera tih igara, Ivana Aničić, ubacila me u Facebook grupu gdje su bili svi volonteri i gdje je nakon Igara slala neke druge projekte i prilike za volontiranje, na koje sam se ja onda prijavljivala. Kada sam se upisala na faks, pozvala me na volontiranje na UniSport Finals ‒ finale UniSport HR lige, koja traje čitavu godinu, te sam se tada službeno upoznala s UniSportom i ceremonijom dodjele odličja.

Za završni rad želio sam napraviti nešto na što mogu biti ponosan. Odabrao sam profesora Šituma za mentora jer kod njega svi rade neke praktične, a ne teorijske završne radove, što mi se svidjelo i počeo sam razmišljati što bih mogao napraviti. U dogovoru s profesorom naslov mog završnog rada bio je Projektiranje i izrada robotskog pneumatskog manipulatora, jer sam u početku trebao izraditi pick-and-place robotsku ruku, no otprilike mjesec dana nakon zadavanja završnog došao sam na drugu ideju.

Željela sam raditi u kvalitetnoj tvrtki, općenito u konstrukciji, gdje se može naučiti pravi posao u struci. To je bila tvrtka RIZ Odašiljači d. d., no nikada prije nisu zaposlili ženskog inženjera. Tijekom intervjua za posao izborila sam se da me prime jer sam to vidjela kao veliku priliku za učenje i razvoj. Nakon mene, zaposlili su još šest inženjerki, najvećim dijelom iz područja elektrotehnike. Tvrtka RIZ odašiljači osnovana je 1947. godine. To je vrijeme kada je Jugoslavija pripadala nesvrstanima, što je omogućilo dobar pristup tržištima Azije i Afrike. U veliki dijapazon kompetencija koje je tvrtka posjedovala spadali su razvoj radioodašiljača, brojila, ali i vojne opreme. Razvijeno znanje dosta je specifično i ne može se lako pronaći u knjigama. Konkretnije, riječ je o odašiljačima velikih snaga koji su često „svirali“ na netipičnim pojasovima emitiranja. Vrlo su često u konstrukciji takvih odašiljača inženjeri bili prepušteni samima sebi, što bi rezultiralo zanimljivim konstrukcijskim rješenjima.

Cijelo moje obrazovanje, od srednje tehničke škole do doktorata znanosti, bilo je na području metalurških tehnologija, a cijelo zaposlenje u području strojarstva. Rodio sam se u Zenici, gdje je moj djed Josef, prije oko 150 godina, za tadašnju Austro-Ugarsku gradio tada najveću željezaru na Balkanu ‒ Željezaru Zenica, te je metalurgija naše obiteljsko zanimanje. Ondje sam završio srednju tehničku metaluršku školu, a diplomirao sam u Ljubljani na Fakultetu za naravoslovje i tehnologiju. Nakon studija radio sam 12 godina u Tvornici alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu na području toplinske obrade i ispitivanja metala. Uveo sam brojne nove tehnologije, poput površinskog kaljenja kliznih vodilica alatnih strojeva, nitrokarburiranja trapeznih navojnih vretena postupkom Tenifer i, tada najnoviju, tehnologiju pougljičavanja čelika u kontroliranoj plinskoj.

Imam rijetku dijagnozu koju ima svega nekoliko ljudi u Hrvatskoj – Osteogenesis imperfecta odnosno bolest krhkih kostiju. Kosti su mi jako krhke i lako pucaju, zbog čega sam do sada imala tridesetak prijeloma. Upis na fakultet bio mi je golema odskočna daska u životu, no bilo je teško donijeti tu odluku. Od početka studiranja do sada zadobila sam još dva prijeloma i išla na dvije operacije, zbog čega sam morala dva puta otvarati mirovanje. Teško je balansirati preglede kod liječnika, osjećati se dobro i studirati na FSB-u ‒ moraš se znati organizirati. Vratiti se na fakultet nakon zadnjeg prijeloma bilo mi je zahtjevnije psihički nego fizički. Činjenica da si u gipsu i doma cijeli semestar, psihički pokopa osobu, i onda, kada se ukaže barem zrnce onoga što si nekada imao, budeš jako sretan. Znala sam govoriti mami: „'Znaš da je sve super kad mi je najveći problem ispit na fakultetu.“' Trebaš biti zahvalan na tome. U zimskom sam semestru bila u kolicima, a u ljetnom sam organizirala borbe robota pod nazivom Fightbotics. Život mi se doslovno preokrenuo za 180 stupnjeva.

Od početka pohađanja fakulteta trudila sam se biti uključena u razne aktivnosti i organizaciju različitih fakultetskih događaja te mi se tako otvorila mogućnost sudjelovati u organizaciji i radu na konferenciji. Prihvatila sam ponudu te otišla na međunarodnu konferenciju International Conference on Structural Integrity and Durability (ICSID), koja se održava u Dubrovniku. Posjećuju je znanstvenici iz cijelog svijeta, koji predstavljaju i razmjenjuju najnovija znanja iz tog područja. Sudjelovala sam u organizaciji konferencije, pod čim se podrazumijevala organizacija dočeka, smještaja i prehrane, a samim time i popratnih sadržaja. Nakon što bismo cijeli dan bili na raspolaganju, imali smo vremena za opuštanje i odmor.

Tehnička kultura predmet je kojim sam bio oduševljen od prvog sata. Već sam tada znao svoj put – upisat ću se na smjer tehničara za mehatroniku u srednjoj školi, nakon toga na FSB i onda ću raditi u autoindustriji. Iako sam u srednjoj školi bio usmjeren na mehatroniku, na fakultetu sam se ipak odlučio za smjer Inženjersko modeliranje i računalne simulacije. Smatram da je dobar smjer onaj na kojemu mogu dopuniti znanja koja mi nedostaju. U slobodno vrijeme pratim motosport, pohađam razna dodatna predavanja, sajmove, konferencije i natjecanja. Na svakom od tih događanja trudim se izvući što više znanja i iskustva koja će mi koristiti u životu. To se ispostavilo dobrim ulaganjem, jer kad sam na drugoj godini faksa odlučio krenuti u potragu za poslom u struci, pripremio sam portfolio, objavio oglas na jednoj Facebook stranici te se nedugo nakon toga zaposlio.

Ovo je već peta godina kako se bavim snimanjem videa, i to već polako prerasta iz hobija u posao. Krenuo sam samo s videima za YouTube, a kada je bio lockdown, rodila se ljubav prema gledanju, pa polako i snimanju za TikTok. To se ispostavilo jako dobrim jer na YouTubeu nisam nikada mogao dobiti neke poštene preglede, uglavnom ih je pratila samo ekipa iz srednje, a moj prvi video za TikTok u jednom je danu skupio 200 tisuća pregleda. Tada sam gotovo svaki dan objavio neki video: što smo moja ekipa i ja radili, gdje smo bili, avanture koje smo proživjeli…

Krenula sam optimistično iz Rijeke u Zagreb jer sam se htjela baviti obnovljivim izvorima energije. Na početku sam bila malo izgubljena na Fakultetu jer mi se stvari koje smo radili nisu baš sviđale. Putem, otkrila sam računalnu dinamiku fluida, tj. CFD, i unatoč tomu što sam si obećala da neću raditi cijeli život na računalima, završila sam programirajući. Očito u životu stvarno vrijedi da te ono čemu se najviše opireš, na kraju dočeka. Diplomski rad o toj temi radila sam kod asistentice Tesse Uroić i profesora Jasaka.

Kao mali nisam znao u kojem bih smjeru krenuo, stoga sam se upisao u gimnaziju jer mi je to bio najlogičniji izbor, i to srećom matematičku. U srednjoj školi ljubav mog najboljeg prijatelja prema fizici uvelike je utjecala na mene, te sam malo-pomalo došao do upisa na FSB. Jedan sam od rijetkih koji je zavolio strojarstvo na fakultetu. Konstrukcijski smjer počeo me zanimati na prvoj godini, kad je jedan od profesora govorio o našim budućim odgovornostima, ovisno o završenom smjeru. Konstruktoru su potrebna znanja iz svih grana, od tehnologija do materijala, koja će na kraju objediniti i stvoriti osnovu proizvoda na koju onda ostali kolege inženjeri mogu dodati svoj dio posla. Dojmila me se činjenica da od mene dolazi osnova proizvoda.