Prošlog sam ljeta krenuo u izradu svog završnog rada, koji je obuhvaćao izradu grafičkog korisničkog sučelja za upravljanje industrijskim robotom pomoću programabilnog logičkog sklopa. Baš sam ga bio završavao u jesen kad mi se javio moj prijatelj Luka Mišković, koji je već bio u Njemačkoj u sklopu programa studentske razmjene. On me obavijestio da je netko odustao od prakse u jednoj tvrtki te da se oslobodilo jedno mjesto, ali i da imam samo tjedan dana da spakiram kofere. “Zašto ne?!“, pomislio sam, ionako sam oduvijek htio otići u Njemačku jer su ondje najbolji od najboljih inženjera. Tako je počela moja pustolovina. Išao sam na sve ili ništa jer sam istodobno predavao završni rad i kupovao kartu za Njemačku, a nitko mi nije jamčio da će mi obrana proći glatko niti da će mi odobriti mjesto u tvrtki nakon intervjua. Sve se odvilo tako brzo, a ja niti sam znao što radim niti što me čeka, jer to mi je bilo prvo takvo iskustvo. Mlad sam, kad ću ako ne sad. I tako sam došao u Augsburg, o svemu se dogovorio s mentoricom, prošao razgovore te su me primili u tvrtku MRK-Systeme, koja se bavi interakcijom čovjeka i robota.

Završio sam FSB, fakultet koji je u mnogim aspektima definirao moju buduću karijeru, ali i moj privatni život i način na koji odgajam svoju djecu. Ovdje sam upoznao mnoge ljude koji su mi i ubuduće u životu bili uzor i u mene ugradili način razmišljanja koji je postao osnova moje buduće karijere i mojega budućeg, relativno gledano, uspjeha. Prva lekcija FSB-a bila je u kreativnom razmišljanju, u stavu da za svaki problem postoji rješenje. Imao sam odlične profesore, oni su mi bili uzor kao mladom čovjeku. Rekli bi: „Ovo je zapravo jednostavno“ i onda razvukli diferencijalnu jednadžbu preko dva lista papira. I uistinu, kad uđete u dubinu toga, i vi shvatite da je jednostavno. Dok sam radio u Interbrewu, imao sam poštapalicu zbog koje su me znali zezati: Find a way or go away, jer uvijek ima netko tko zna rješenje i treba mu dati šansu. Druga je lekcija bila o nužnosti ulaganja u kontinuiranu edukaciju. Znanje je najveće oružje, a kontinuirana edukacija je obveza ako mislite preživjeti. Kako su me na fakultetu godinama drilali, stekao sam odlične radne navike. Te radne navike nemojte zapuštati: ja poznajem kolege koji su barem u jednom razdoblju života, nakon što su završili fakultet, smatrali da je sve gotovo. Niš' nije gotovo, tada tek sve počinje.

Vjerojatno sam prvi strojar koji je upisao izborne kolegije na Akademiji dramskih umjetnosti. U indeksu mi pored Elemenata konstrukcija II stoje upisani kolegiji Estetika filma I i Teorija filma, što me jako zabavlja. Vidjet ćemo kako izgleda usmeni ispit na Akademiji, može li se mjeriti s termom… Isprva sam kao izborni netehnički kolegij htio upisati Filmsku kritiku, da se pobliže upoznam s generalom formom i pravilima filmske kritike. Imam profil na Letterboxd-u, društvenoj mreži za komentiranje i otkrivanje filmova. Tamo vodim dnevnik o svim filmovima koje sam pogledao, a filmovi su ono što me zanimalo od malih nogu. No, imam stav da formalno (fakultetski) ne studiram ono čime bih se bavio iz gušta.

Dvojica frendova su me uvukla u break-dance. Jedan od njih je bio i previše u tome – nosio je kape, široke trenirke… Doslovno je izgledao kao Eminem u filmu „8 milja“. Isprva smo se smijali, no drugi frend se ubacio u to, pričao kako je zakon. Rekao sam: Ajde dobro, idem na jedan trening vidjeti kako to izgleda. Točno se sjećam prvog dana. Ulazim u dvoranu, a taj drugi frend se vrti na glavi (pokret „head spin“), a ja u čudu: Gle, trenira godinu dana, a vidi što može! Idem i ja na to! Stvar kod vrtnje na glavi je što svi misle da se vrtiš iz ruku, a ustvari nije tako. Ruke su ti samo potpora, a okret daješ nogama tako što ih zabacuješ. Ruke ti prate pod, a ono šte te zapravo okreće je inercija nogu. No, čak me taj „head spin“ nije toliko zanimao, najdraži mi je pokret „flare“.

Na Facebooku, a kasnije i na televiziji, vidio sam reklamu u kojoj traže ljude koji žele postati kontrolori leta. Kad god sam čuo za kontrolu leta, na televiziji bi uvijek napumpali doživljaje koliko je to teško bla-bla-bla… Zainteresiralo me što se hrpa ljudi prijavljuje, a izaberu ih jako malo, pa sam si rekao da ću se prijaviti, čisto da vidim koliko daleko mogu doći. Naime, testiranje se provodi iz kruga u krug, a u svakom sljedećem ostaje sve manje kandidata te si sa svakim sljedećim prolaskom dalje i ti sve zadovoljniji. U prvom krugu to je bio pismeni ispit engleskog jezika na kojem je otpalo iznenađujuće puno ljudi, a kasnije su uslijedili redom klasični testovi inteligencije, zatim timski rad pred psihologom, intervju, vježbe na simulatoru i za kraj tzv. FEAST i DART testovi koji su standardni u EU.