Tijekom studiranja na FSB-u zanimalo me dosta toga, a najviše svijet između strojarstva i računarstva. Uvijek pričam priču kako je prije 30 godina novi model auta izlazio svakih 10 godina, prije 20 godina svakih 6-7 godina, a sada se to događa svake 2-3 godine. Već s pojavom CAD-a proces dizajniranja znatno se skratio, a s današnjim korištenjem automatskih petlji za optimizaciju u području aerodinamike, proces će se još više skraćivati. Proces generiranja mreže fluida za jednostavne i pouzdane simulacija pokazao se najskupljim, vremenski najsporijim i najzeznutijim te je to ono čime se u Creative Fieldsu bavimo. Zapravo sam oduvijek htio biti poduzetnik: baš zato što mogu imati ideje koje ću realizirati te koje drugi ljudi trebaju. Kod otvaranja vlastite tvrtke najteže je pronaći klijente. Potrebno je prvo nekoliko godina raditi, snaći se od novaca koje ste uštedjeli pa doći do klijenata i njima se kredibilno predstaviti. Mi smo krenuli tako da sam godinama u slobodno vrijeme razvijao dijelove koje danas prodajemo. Proizvod smo predstavili kao open source. Ideja je dati ljudima kod s kojim mogu raditi. Tako nešto može se proširiti kao požar, a u našem slučaju i jest. Vrlo često ljudi slave investiciju, ali ono što treba slaviti zapravo su kupci, jer su oni ti koji plaćaju. Investicija je ono što te malo pogura, ali kupac je taj koji potvrđuje kvalitetu. Stvar kod poduzetništva je da u jednom trenutku morate skočiti s litice i nadati se da će se padobran otvoriti. Na kraju nemate više jednog šefa, nego vam je svaki klijent šef.

Jedno sam vrijeme radio kao vanjski suradnik na Zavodu za termodinamiku i stvarno sam volio pronalaziti zanimljive primjere kako ljudima dočarati termodinamičke principe. Rad u akademiji ima svoje prednosti i mane. Ono što ja volim u svom poslu je sloboda i dinamičnost kojih često u akademiji nema. Ovdje također imam puno više odgovornosti i rizika te se moram stalno iznova dokazivati, što se u akademiji ne događa toliko često. Većina našeg posla svodi se na istraživanje.

Tijekom karijere uvijek sam imao studente koji su dolazili na praksu, evo sad ih je troje kod nas. Počelo je s nekom željom da pomognem studentima jer ja nisam imao nikoga starijeg od koga bih mogao učiti. Danas ti isti studenti, koji su kod mene odrađivali praksu, rade u svojim firmama te surađujemo. Zovu me na predavanja te kupuju moj softver. Kada date nešto, to ljudi i vrate. Treba to gledati na taj način. Volim im zadati zahtjevne zadatke, jer ako im dam da naprave model kocke koji će biti gotov u 5 minuta, mislit će kako je to sve jednostavno i da ne moraju ništa učiti. Ovako, kad se mjesec-dva muče i vide da nikako nema rezultata, na kraju shvate kako bi to bilo pametnije napraviti. To im daje ideju kako raditi dalje, a ono što ja iz toga dobijem je informacija od korisnika koji nije na nekoj visokoj razini korištenja softvera. Suradnja je uvijek obostrana korist: studenti nauče, a mi dobijemo feedback za pronalazak bolje metodologije.

Franjo Juretić, alumnus

Humans of FSB