Puno stvari u životu događalo mi se na način: „Vidi koja prilika… Idemo! Zašto ne!?“ Ništa nisam radio planski. Šteta, jer sam si mogao neke stvari bolje posložiti.

Na doktoratu sam dosta često lupao „glavom o zid“. Puno sam čitao i radio ostale stvari samo koliko bih stigao. Sve je išlo sporo. Činilo mi se da nisam imao dobru podlogu jer su svi oko mene bili stručnjaci u svojim područjima, a ja sam trebao probiti led u svima nepoznatoj temi. Istovremeno mi je bila čast, ali i veliko opterećenje jer se nisam imao na koga osloniti i samo sam čitao tuđe radove. A kad čitate tuđe radove, znači da kasnite za tim ljudima i timom najmanje dvije-tri godine. Kasniš, čitaš i tražiš kako možeš doprinijeti cijeloj priči. Ta me cijela situacija činila nezadovoljnim. Smišljao sam kako otići do tih ljudi vidjeti što rade sad, a ne da kaskam za njima. Srećom je moj mentor imao dobra poznanstva pa sam preko jednog projekta imao priliku otići u Njemačku i vidjeti kako se ondje radi. To mi je bio dobar korak naprijed, ali je bilo prekratko za ozbiljniji pomak. Potom sam dobio stipendiju od HRZZ-a i, uz poznanstva mentora, došao u Pariz. Otišao sam prvo na pola godine i dobio ponudu za dvojni doktorat, što je značilo i češće odlaske u Pariz.

Iako to nisam znao, niti planirao, ispalo je da sam došao u najjači „labos“ za mehaniku u Francuskoj ‒ LMT Cachan. Tu je počeo ozbiljan i naporan rad. Motivira samo to okružje, hrpa kidalica, mjernih uređaja i više od 150 doktoranda, obučenih u kute, koji stalno nešto rade, šarafe, mjere, modeliraju, simuliraju… Svemir za nas. Atmosfera je u Francuskoj opuštena, flegmatična. No imaju vrhunskih ljudi i tvrtki te odličnu suradnju između akademskog svijeta i privrede.

Doktorat sam branio u Hrvatskoj, uz prisutnost mentora iz inozemstva. Na Fakultetu nisam ostao dugo, već sam otišao dalje na par post-dokova od godinu dana. No to je sve bilo kratkotrajno, morao sam naći nešto konkretnije. Odlučio sam ostati u akademiji te sam počeo tražiti nastavno-istraživačka mjesta u Francuskoj. Našao sam nekoliko mjesta koja su odgovarala mom profilu, svako u svom gradu i na drugom kraju države. Za svako od tih mjesta trebalo je obići laboratorij ili telefonski saznati što više o nastavno-istraživačkom profilu koji traže. Činilo mi se da je to nemoguća misija, no nisam imao što izgubiti. Prema tom obilasku i/ili razgovoru morao sam napisati prijavu, koju potom ocjenjuje komisija od 15-ak profesora. Napisati tih sedamdesetak stranica na francuskom u kojima predstavljaš sebe u znanstvenom i nastavnom smislu te projekt koji se uklapa u ono što traže, bilo je baš gadno. Pomogli su mi cura i kolege i očito je bilo dovoljno čitko jer sam dobio mjesto koje sam najviše želio ‒ ono na INSA-Toulouseu (Nacionalni institut za primijenjene znanosti). Ondje držim nastavu, a istraživanja provodim u Institutu za mehaniku Clement Ader, koji moja institucija dijeli s nekoliko inženjerskih škola i sveučilišta.

Eduard Marenić, alumnus

Humans of FSB