Krenula sam optimistično iz Rijeke u Zagreb jer sam se htjela baviti obnovljivim izvorima energije. Na početku sam bila malo izgubljena na Fakultetu jer mi se stvari koje smo radili nisu baš sviđale. Putem, otkrila sam računalnu dinamiku fluida, tj. CFD, i unatoč tomu što sam si obećala da neću raditi cijeli život na računalima, završila sam programirajući. Očito u životu stvarno vrijedi da te ono čemu se najviše opireš, na kraju dočeka. Diplomski rad o toj temi radila sam kod asistentice Tesse Uroić i profesora Jasaka. Da budeš samostalni CFD inženjer nakon faksa, potrebna ti je dodatna edukacija. Još u prosincu asistentica Uroić poslala mi je e-poruku da je otvorena pozicija za doktorat na fakultetu u Švedskoj. Pogledala sam natječaj, ali mi je bila strka s diplomskim, kao što i svakomu bude. Došlo je pet dana prije završetka prijava i unatoč tomu što teoretski nisam bila gotova s faksom i imala diplomu u rukama, odlučile smo da ću se prijaviti jer sam diplomski već predala. Bili su jako brzi i u roku od tjedan dana javili su mi da me žele primiti na poziciju. Radit će na projektu koji je usko povezan s industrijom koja proizvodi vodne turbine, a temelji se na tome kako produljiti radni vijek vodnih turbina. Moj zadatak bio je napraviti proračunsku mrežu na potopljenom dijelu turbine, proučavati sile koje djeluju i tražiti najslabije točke. Fora je u tome što oni i ne traže gotove ljude, nego nekoga tko je donekle upoznat s tim, ali ima volje naučiti.

Moj prvi odlazak vani bio je u sklopu programa stipendija njemačke privrede „Zoran Đinđić“. Taj program svake godine povezuje 60-70 mladih ljudi iz balkanskih zemalja, uključujući Hrvatsku, s tvrtkama u Njemačkoj. Za odabranu tvrtku radiš kao stažist i praksa je, naravno, plaćena. Ja sam bila smještena u Dortmundu, u tvrtki Wilo, koja je jedan od vodećih proizvođača pumpi u svijetu. Iako kažu da su Nijemci hladni, ja bih rekla da većinski nije tako. Kada vide da se trudiš i imaš volje za rad, za čas te prihvate. Vole davati ljudima priliku da se pokažu. Daju ti jako puno odgovornosti i zbog toga se stvarno dobro osjećaš. Naišla sam na super ljude koji već dugo rade u međunarodnoj tvrtki pa nisam imala dojam da sam stranac. Prvotni je plan bio ostati tri mjeseca, ali mi se jako svidjelo pa sam ostala šest mjeseci. Vratila sam se u siječnju na ispitne rokove, što mi je dalo upravo dovoljno vremena da položim sve ispite prije nego što odem u Milano na Erasmus. Kada se otvorio natječaj za razmjenu, prijateljica i ja smo se pogledale te odlučile da ćemo pokušati. Dobile smo rezultate prijave tjedan dana prije moje odluke da ću produžiti boravak u Njemačkoj. Milano, kao i sam fakultet Politecnico, posjetila sam prije par godina u sklopu EGPR projekta i toliko mi se svidjelo da sam odlučila vratiti se. Talijanski jezik učim već godinama i jako mi se sviđa jezik i kultura. Kada sam došla na Politecnico, nisam imala nikakvih problema. Uzela sam predmete u sklopu kojih sam imala priliku raditi na pojedinim softverima i proučavati stvari koje me stvarno zanimaju. Skoro svaki vikend netko mi je dolazio u posjet pa sam praktički postala i turistički vodič. Osobno mi je grad malo prevelik za život, no razdoblje razmjene bilo je doista lijepo iskustvo. Talijani se ne vole baš socijalizirati sa strancima, ali su oduševljeni čim malo počneš govoriti talijanski. Imam talijansko ime i prezime pa bih porukama komunicirala s drugim studentima na talijanskom jeziku. Kad bismo se našli i kad bi shvatili da sam Hrvatica, ostali bi iznenađeni. Najbolje je povezati se s talijanskim studentima jer, naravno, imaju najviše informacija o kolegijima, što mi je stvarno pomoglo. Mislim da je to početno razdoblje, kad dođeš negdje, najzanimljivije. Sve ti je novo, upoznaješ kako što funkcionira, pogriješiš 150 puta, ali je zapravo jako lijepo. To je nešto čemu se svaki put iznova veselim. Kasnije te počnu živcirati stvari koje živciraju i lokalce.

Zašto sam išla na praksu, Erasmus i nakon svega opet idem dalje? Jer si dokazujem da mogu, svaki put ispočetka. Ne znaš dok se ne uvališ. Ja to tako kažem. Moraš se baciti jer što god ti ljudi govorili i koliko god misliš da si spreman – nisi. Nikada ne možeš biti dovoljno spreman.

Martina Nobilo, alumna

Humans of FSB