Glazba mi je uvijek bila u krvi – prirodno, s obzirom na to da su mi oba roditelja išla u srednju glazbenu. Još kao klincu su mi puštali stare kasete opere gdje bih mahao kuhačom kao da dirigiram simfonijskim orkestrom. Kasnije, sa šest godina, otkrio sam kod tate knjigu Živi brzo, umri mlad o legendama poput Jima Morrisona i Jimija Hendrixa. Ta mi je knjiga otvorila vrata u svijet rocka. Godine 2020. krenuli smo s ekipom jamati. Od instrumenata sam isprobao svašta: bas, gitaru, ali pjevanje nisam mogao zamisliti. Prvi bend se raspao nakon četiri godine, nakon čega sam se s dvojicom prijatelja iz srednje prijavio na Superval, festival školskih bendova, pod imenom Smrdljivi Martini. Isprva smo to shvatili kao zafrkanciju te je plan bio razići se odmah nakon Supervala. No, stvari su krenule u drugom smjeru. Prvi ozbiljan trenutak bio je nastup u Vintageu; nisam mogao vjerovati koliko je ljudi došlo. A kad smo svirali u Saxu, u publici se stvorio pravi mosh pit i pritom su razbili četiri stola. To je scena koju nikad neću zaboraviti.

Imamo oko petnaestak autorskih pjesama. Na početku smo bili čisti punk-rock, a sada smo više u pravcu prog-rocka – dodali smo četvrtu gitaru, htjeli smo probati nešto novo. Nastupali smo diljem regije – od Sarajeva i Beograda do Šibenika i Rijeke. Na Showcase festivalu u Šibeniku gledao nas je Mrle iz Leta 3 i čak nas pohvalio. Prošla godina bila je posebno kaotična. Već par puta imao sam nastup u četvrtak navečer, a ujutro bi me čekalo pisanje kolokvija. Mislim da sam na tonskim probama bio jedini s knjigama. Ovo ljeto svirali smo na festivalu Mudri brk, gdje su nastupali neki od meni dragih izvođača: Idem, Mort i Kiklop. U Velikom su pogonu na stageu s nama bili Denis Katanec i Koi Koi – tek na pozornici osjetiš koliki je to zapravo prostor. Sljedeće sviramo kao predgrupa Mili Kekinu, a odmah nakon me čeka smjena na FER-ovoj brucošijadi. Jednom su nas na festivalu pitali u kakvim uvjetima sviramo. Šibenčani su spomenuli da im grad kupuje opremu, a neki bendovi sviraju u dvorcima. Mi smo počeli u garaži bez uzemljenja, gdje bi te struja opekla čim dodirneš nešto metalno, a grijanja i klime nije bilo ni u tragovima.

Sad imamo cijeli studio u bivšem atomskom skloništu – za mene je to napredak.

Lovro Urlić, student

Humans of FSB