Završio sam FSB, fakultet koji je u mnogim aspektima definirao moju buduću karijeru, ali i moj privatni život i način na koji odgajam svoju djecu. Ovdje sam upoznao mnoge ljude koji su mi i ubuduće u životu bili uzor i u mene ugradili način razmišljanja koji je postao osnova moje buduće karijere i mojega budućeg, relativno gledano, uspjeha. Prva lekcija FSB-a bila je u kreativnom razmišljanju, u stavu da za svaki problem postoji rješenje. Imao sam odlične profesore, oni su mi bili uzor kao mladom čovjeku. Rekli bi: „Ovo je zapravo jednostavno“ i onda razvukli diferencijalnu jednadžbu preko dva lista papira. I uistinu, kad uđete u dubinu toga, i vi shvatite da je jednostavno. Dok sam radio u Interbrewu, imao sam poštapalicu zbog koje su me znali zezati: Find a way or go away, jer uvijek ima netko tko zna rješenje i treba mu dati šansu. Druga je lekcija bila o nužnosti ulaganja u kontinuiranu edukaciju. Znanje je najveće oružje, a kontinuirana edukacija je obveza ako mislite preživjeti. Kako su me na fakultetu godinama drilali, stekao sam odlične radne navike. Te radne navike nemojte zapuštati: ja poznajem kolege koji su barem u jednom razdoblju života, nakon što su završili fakultet, smatrali da je sve gotovo. Niš' nije gotovo, tada tek sve počinje.

Dvojica frendova su me uvukla u break-dance. Jedan od njih je bio i previše u tome – nosio je kape, široke trenirke… Doslovno je izgledao kao Eminem u filmu „8 milja“. Isprva smo se smijali, no drugi frend se ubacio u to, pričao kako je zakon. Rekao sam: Ajde dobro, idem na jedan trening vidjeti kako to izgleda. Točno se sjećam prvog dana. Ulazim u dvoranu, a taj drugi frend se vrti na glavi (pokret „head spin“), a ja u čudu: Gle, trenira godinu dana, a vidi što može! Idem i ja na to! Stvar kod vrtnje na glavi je što svi misle da se vrtiš iz ruku, a ustvari nije tako. Ruke su ti samo potpora, a okret daješ nogama tako što ih zabacuješ. Ruke ti prate pod, a ono šte te zapravo okreće je inercija nogu. No, čak me taj „head spin“ nije toliko zanimao, najdraži mi je pokret „flare“.

Na Facebooku, a kasnije i na televiziji, vidio sam reklamu u kojoj traže ljude koji žele postati kontrolori leta. Kad god sam čuo za kontrolu leta, na televiziji bi uvijek napumpali doživljaje koliko je to teško bla-bla-bla… Zainteresiralo me što se hrpa ljudi prijavljuje, a izaberu ih jako malo, pa sam si rekao da ću se prijaviti, čisto da vidim koliko daleko mogu doći. Naime, testiranje se provodi iz kruga u krug, a u svakom sljedećem ostaje sve manje kandidata te si sa svakim sljedećim prolaskom dalje i ti sve zadovoljniji. U prvom krugu to je bio pismeni ispit engleskog jezika na kojem je otpalo iznenađujuće puno ljudi, a kasnije su uslijedili redom klasični testovi inteligencije, zatim timski rad pred psihologom, intervju, vježbe na simulatoru i za kraj tzv. FEAST i DART testovi koji su standardni u EU.

Prošle subote je bio četvrti roštilj zaredom ekipe sa smjera Mehatronika i robotika, bilo je oko 40 studenata. Htjeli bismo da to ostane tradicija, da se i nakon faksa nalazimo barem jednom godišnje. Ne znam niti za jedan drugi smjer na faksu koji se toliko nalazi i druži. Obično se formiraju grupice od 4 do 5 ljudi, ali mi se svi držimo kao čopor, to se potrefilo. Bilo je ukupno 25 kg mesa, dakle 700 g po osobi. To nek vam bude mjerilo ako želite da zabava traje cijeli dan. Što se tiče omjera spolova – poželjno je da dođu šinjorine, ali to je na našem faksu nezgodno za organizirati. Dobar pac je jako bitan. Možemo mi zeznuti pri pečenju i napraviti presuho ili prekrvavo, ali ako je dobar pac, pola nam se prašta. Na dan roštilja frend i ja dođemo na Jarun u 5:30-6:00 h ujutro da uhvatimo mjesto.