Početna stranica - FSB

Kad je moj tata bio dijete, njegov je djed imao konje. Kad je meni i braći predložio da nabavimo konja, naravno bili smo oduševljeni. Jedan nas je dan strpao u auto i, bez mamina znanja, otišli smo pogledati jednog konja, kojeg smo na kraju i kupili. Cico, kojeg svi zovemo Čičo, lipicanac je niska rasta, i kada smo ga kupili, bio je malen i crn pa je izgledao kao magarac. Smjestili smo ga u staju s kravama, s kojima se odlično slagao. Iako je bio u ograđenom prostoru, uvijek je gurao glavu k njima i one su ga lizale, mazile i čistile. Kad smo prodavali krave, za njima je jako hrzao i plakao jer je shvatio da odlaze. Tako smo odlučili uzeti još jednog konja da naš Čičo ne bude usamljen. Kobilu Šargu također smo uzeli dosta mladu, što je bila odlična stvar jer nismo imali iskustva s konjima i oni su učili skupa s nama.

Potjeru sam počeo pratiti zbog dida i bake. Na prvu me nije zanimalo, ali su mi oni uporni prepričavali što se dogodilo, i tako sam i ja, kad bih došao k njima, počeo pratiti. Kod kuće, na brzopoteznim pitanjima, znao samo ih u prosjeku 7 ili 8, pa sam se u četvrtom srednje odlučio prijaviti s namjerom da si od novca koji zaradim kupim laptop. Nisam se puno pripremao, ali mislim da je moj tata puno utjecao na mene jer je profesor geografije pa bi mi uvijek govorio neke fun facts, mama isto, dida bi mi pričao priče… Pa glazba… I još ako voliš guglati... Za jednu prijavu za Potjeru moraš odgovoriti na 15 pitanja u 150 sekundi, ali možeš poslati bezbroj prijava. Točno se sjećam kada sam tijekom blok-sata matematike dobio pozivnicu, profesorica mi je čestitala i rekla neka ih pozdravim.