Kao dijete bila sam na koncertu u Lisinskom, promatrala sam čovjeka koji je svirao violinu i jednostavno sam bila oduševljena. Čim sam izašla iz dvorane, rekla sam mami da želim naučiti svirati ‒ i tako je sve krenulo.

Oduvijek sam bio aktivan, bilo u sportovima ili raznim hobijima, od plivanja, preko juda pa sve do veslanja, koje mi je s vremenom postalo središnji dio života. S veslanjem sam počeo još u osmom razredu osnovne škole, a nakon tri godine treniranja pozvan sam u reprezentaciju, s kojom sam nastupao na državnim, europskim i svjetskim natjecanjima.

Na industrijskom inženjerstvu i menadžmentu imao sam kolegije poput ekonomike proizvodnje, financija i računovodstva ‒ cijeli niz predmeta za koje sam se tada pitao hoće li mi ikada trebati. Danas, dok vodim vlastitu konzultantsku tvrtku, upravo to znanje koristim svakodnevno. Moj put do toga, međutim, bio je sve samo ne linearan.

Ljubav prema sportu razvila se rano. U srednjoj školi krenuo sam trenirati ozbiljniji rukomet. U Rukometnom klubu Zagreb proveo sam 15 godina te sam bio biran i za državne selekcije. KIF mi se tada činio kao jedino logično rješenje za nastavak školovanja. Poslije fakulteta predavao sam u osnovnoj školi, nakon čega sam bio trener muške rukometne ekipe u Bologni i Brixenu. Već 25 godina radim s našim studentima. Tjelesni i sport moj su alat preko kojega djelujem na mlade.

Formula 1 vrlo je zatvoren svijet u koji je teško ući, pogotovo ako dolaziš iz države koja praktički nema veze s Formulom 1. Ali to me nije spriječilo i obeshrabrilo, vjerovala sam u sebe i pokušala, a na kraju i uspjela.

Još od malih nogu sanjao sam da postanem astronom. Ta je želja tinjala još od trećeg razreda osnovne škole, no kada je došlo vrijeme za upis fakulteta, presudila su dva faktora: posao u astronomiji tada je bilo iznimno teško naći, a svi moji najbolji prijatelji s kvarta odlučili su se za strojarstvo. Uz to, otac mi je odmalena usadio ideju da je strojarstvo "najbolje zanimanje".