Novosti

Nije mi žao što sam diplomirao na Strojarstvu, iako sam svega par godina proveo u struci, a ostatak života u fotografiji. Završio sam faks na vrijeme, nisam htio raditi, ali su me roditelji i sestra ipak nagovorili da odradim obavezni pripravnički staž, jer tko zna hoću li kasnije htjeti. Odradio sam 2 godine u Končaru pa sam ipak dao otkaz i od onda sam slobodnjak. U početku nisam ništa znao o fotografiji, ali sam kao “mali šegrt“ išao kod jednog od naših najboljih fotografa, Joze Ćetkovića te bio uz njega nekoliko godina dok sam završavao faks, cijelo svoje slobodno vrijeme. Mislim da je neophodno imati mentora. U današnje vrijeme je problem što smo često samouki i odmah sve "genijalno" znamo nakon što odgledamo nekoliko videa na internetu. Postoje finese koje morate saznati od nekoga tko je to već prošao, netko to radi 20 ili 30 godina. Početkom 1980-ih sam započeo četverogodišnju suradnju s dizajnerom Mirkom Ilićem. U periodu od 1983. do 1986. godine smo za tjednik "Danas" izradili više od 150 foto-ilustriranih naslovnica (op. ur. "Danas" je bio informativno-politički tjednik koji je krajem 1980-ih imao nakladu od 180 000 primjeraka). Izuzetno volim kad naslovnica nešto ilustrira, ali ne odmah na prvu loptu, tj. kad sadrži ideju koja je dublje razrađena. Ta ilustracija može biti crtana ili fotografska, kako smo mi nekad radili. To mi je bolje nego kad časopisi ili novine imaju 6 fotografija na naslovnici. Razumijem da je to nekad dobro – ako je u pitanju čovjek mjeseca, godine… ali kod nas se to radi jer "ne košta". Uzme se fotka sa "stocka" za par dolara i to je to. Danas se olako kaže: Teško je….
Da uopće steknete dojam kako je to bilo prije, ovako je izgledalo moje prvo putovanje u New York… Želio sam dogovoriti intervju s, ni više niti manje, nego urednicom fotografije magazina "Time", apsolutno najvažnijeg tjednika na svijetu. Naravno, mi Hrvati odmah idemo u glavu, ne idemo mi polako. Ako već tražimo, tražimo ono što mi smatramo najboljim, što zapravo i nije loše. Godina je 1984. Nema e-maila. Mi smo u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, nitko me odavde ne može preporučiti jer u svjetskim razmjerima ne predstavljamo ništa. Ne zato što nismo bili kreativni i kvalitetni, nego zato što naši radovi nisu bili plasirani međunarodnoj publici. Inače, zato smatram da danas trebamo puno više raditi na stvaranju i očuvanju arhiva koji bi bili spomen tim kreativcima i veza s publikom do koje nisu mogli doći... No, Mirko Ilić i ja smo već godinu dana radili foto-ilustracije za talijanski tjednik "Panorama", ozbiljan magazin koji je izlazio u 3 milijuna primjeraka. I tako sam ja zamolio njihovog art direktora da mi napiše pismo preporuke jer bih išao u Ameriku i volio bih se okušati u „Timeu“. Da biste 1984. došli u Ameriku, s prostora "iza željezne zavjese", morali ste imati fizičku lovu za cijelo trajanje putovanja (nije bilo kartica), morali ste reći u kojem ćete hotelu odsjedati, dobiti preporuku i vizu da uopće idete u Ameriku… U New Yorku nisam nikoga znao… I kada sve to dobijete, ne možete pisati uredniku fotografije da ćete doći "na nekoliko dana za 3-4 mjeseca". Pismo putuje 10 dana, ako kažete da ćete doći 24. u mjesecu, možda ih baš tog dana neće biti u uredu. Riskirate da sav trud i novac ode uzalud. Ostao sam u New Yorku 5 dana da bih se, možda, mogao vidjeti s urednicom fotografije. Čuli smo se preko telefona i rekla mi je da utorkom imaju tzv. "drop-off" dan i da ostavim portfolio koji će oni unutar tri dana pogledati. Ja kažem: Ali putujem u utorak, ako može prije? Imam pismo preporuke art direktora talijanske Panorame. I tako sam dobio prvi intervju... Dakle, putovanje je počelo turistički, ali su prethodne pripreme bile duge i kvalitetne kako bih došao do sljedećeg koraka u karijeri... Nakon toga sam imao iskustvo i preporuku za druge sastanke.
Preporučio bih mladima da nekad rade iz čiste želje za učenjem novoga. U tom smislu smatram da je u redu otići na nekoliko mjeseci u inozemstvo i zapitati samoga sebe: Bi li ono što radim bilo dovoljno kvalitetno da zadovolji svjetske standarde? Ja sam 3-4 puta odlazio u Ameriku samo da vidim gdje stojim u tom miljeu, da li je to što radim dovoljno dobro. Ja sam svoj pozitivan odgovor dobio. Neka od naših rješenja su i za art direktora magazina "Time" bila predrastična. Pitao nas je: Zar ste vi to smjeli objaviti? Nama nije bila važna zarada, čak smo znali biti "u minusu" zbog nabave raznih rekvizita za snimanje što bolje naslovnice "Danasa". Radite nešto jer smatrate da je to dobro i da treba postojati.

Luka Mjeda, alumnus