Novosti

Na ovoj stranici koristimo kolačiće kako bi korisnici mogli pristupati svojim korisničkim računima te za potrebe analize pristupa fakultetskim stranicama. Nastavljanjem korištenja ove stranice pristajete na kolačiće.

Aktualno


Humans of FSB: Ivo Alfirević, profesor emeritus i bivši dekan

Ispričat ću vam jednu malu šalu, jedan mali vic. Kad su Nijemci po noći bombardirali London, ljudi su u panici došli Churchillu i pitali: Hoćemo li zatvoriti noćne klubove? Puno ljudi je poginulo. On je rekao: Ne! Nek se pleše i nek se zabavlja, neka vide da nam ne mogu uništiti duh! Tako sam i ja kao dekan Fakulteta u ratnim vremenima (1990. – 1992.) rekao da ne samo da ćemo održavati nastavu, nego i javna predavanja! Dakle, govorimo o vremenu uzbuna i skrivanja po podrumima. Javna predavanja su se održavala jednom mjesečno, a predavači su bili vrlo ugledni ljudi: Ivan Supek, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kardinal Franjo Kuharić, veliki govornik Vlado Gotovac... Prvo predavanje je držao Ivan Supek, a dvorana ne da je bila puna, nego su ljudi sjedili po stepenicama, unutra je bilo oko 500 ljudi!
No moja priča kreće puno ranije… Završio sam klasičnu gimnaziju, u to doba elitnu školu. Prije toga sam išao u 4-godišnju pučku školu u Kaštel Sućurcu. Bio sam briljantan, specijalno nadaren dečko i onda sam krenuo u gimnaziju. Gimnazija je imala 8 razreda, 4 niža i 4 viša. U toj školi sam u roku prva tri tjedna dobio pet jedinica i dvojku iz matematike. Mama je tati govorila: Ajme, vidi ća ti je mali dobio same jedinice! A tata ju je gledao u čudu i rekao: Ma pusti te jedinice, ali kako dvojku iz matematike?! Nije mu bilo jasno jer sam u prošloj školi iz matematike bio najbolji, i da sam četvorku dobio pitao bi se kako nije petica... Bio je veliki odmor, nisam znao da će doći, no od negdje se pojavio moj tata. Bio je visok, vrlo obrazovan i impozantan čovjek. I uhvati profesora iz matematike, a ja sam se sakrio iza stupa i slušao što oni pričaju. Tata mu kaže: Ma kako moj mali da ima dva iz matematike? A profesor njemu: Ma čoviče Božji, vidite da ima pet jedinica, budite sritni da ima dva! Ma neću bit sritan! On mora imati peticu! I tako sve nešto... A profesor kaže: I tako vi mislite da on zna za pet... Ma da zna trećinu onoga što zna, mora dobiti pet! O, to je neki jako dobar mali.
I tako završe ta njihova natezanja, a sat nakon velikog odmora taman imamo matematiku. Profesor uđe u učionicu, zvao se Andrić: Nisam ja znao da mi imamo malog Pitagoru ovdje u razredu! Znam da se odnosi na mene, ali šutim. Ma što Pitagora, Einstein! Ajde, mali Einsteinu, izađi vani! I dalje šutim. I na koncu nije imao kud, uzme imenik i pročita moje ime. A ti si taj mali Einstein. Nisam ja Einstein, ja sam Ivo Alfirević. Pita me: Ajde, koliko je 12 puta 17? A ja sam znao računati napamet... Koliko je 13 puta 75? Ja kažem iz glave, zuk!, on zapiše (nije onda bilo kalkulatora), izračuna i stvarno bude točno. 567 puta 23? Zuk! I onda će profesor: Pa zašto sam ja tebi dao dvojku?, a ja mu kažem: Nisam znao latinske nazive za umanjenik i umanjitelj. Kaže on: A znaš li sada? Ja kažem: Ne znam. Ajde lijepo to nauči pa kad naučiš dobit ćeš peticu, evo ti za sad četvorka. Ali to moraš naučiti. Obećavaš? Obećavam. Reci tati da je imao pravo. Tata je bio sretan, ja sam naravno nazive naučio. I od tada me taj profesor Andrić nikad ništa nije pitao i uvijek sam imao peticu jer sam sve znao.
Bio sam gladan za vrijeme rata, ne da ću umrijeti od gladi, ali uvijek željan komadićka kruha, uvijek željan pojesti nešto. Bombe su padale na 50 do 100 metara od mene. Gledao sam kako ljudi ginu, ali sam imao sretno djetinjstvo. Meni je najsretnije razdoblje života od treće pa do recimo desete, dvanaeste godine. A zašto? Zato što sam osjećao od svojih roditelja, a i šire porodice – neograničenu ljubav. Znate, to je nešto nevjerojatno, kad to dijete osjeti... Vidite kako je tata došao u školu, kako sam bio njegov mali Pitagora... To danas djeca nemaju. Trebate ganjati karijeru, ali i sjetiti se da mora postojati ravnoteža.
Ivo Alfirević, profesor emeritus i bivši dekan
  • Podijeli

Fakultet strojarstva i brodogradnje
Ivana Lučića 5
10002 Zagreb, p.p. 102
MB 3276546
OIB 22910368449
PIC 996827485
IBAN HR4723600001101346933
tel: +385 1 6168 222
fax: +385 1 6156 940
Sveučilište u Zagrebu
Ministarstvo znanosti i obrazovanja

Mapa stranica