Aktualno


Humans of FSB: Srećko Švaić, profesor u mirovini
Predsjednik sam Upravnog odbora Hrvatsko-hispanskog društva. U početku smo djelovali kao Hrvatsko društvo prijateljstva sa Španjolskom, no prije 17 godina smo proširili djelovanje na sve zemlje španjolskog govornog područja, pa otud i naziv „hispansko“. Inače, ljubav prema hispanskim zemljama se rodila jer dijelimo sličan mediteranski mentalitet. Dobra hrana, dobro vino, dobra glazba. A tek kultura i povijest tih nacija… Putovanja su mi posebna strast, a putovao sam već kao student. Na apsolventsko putovanje od mjesec i nešto dana smo išli autobusom Zagreb-Trst-Beč-Moskva-Kijev-Helsinki. Tih smo mjesec dana proveli što pod šatorima, što po studentskim domovima. Sad vidim puno mladih koji putuju praktički bez dodatnih troškova volontirajući u lokalnoj zajednici kao npr. kuhari i spremači, u zamjenu za smještaj i hranu. Na taj način putuju od mjesta do mjesta i po šest mjeseci. To bi si svaki student trebao „priuštiti“. Danas vam gotovo svi iz Europe uzimaju godinu dana poslije studija za putovanja. Zašparaju si novce, naprave svoj neki plan, odu i prožive. Izvedivo je jer ste kao mlada osoba fleksibilni oko odabira datuma putovanja, posao vam ne stvara dodatna ograničenja, a možete naći jeftin smještaj i karte. Ako koristite javni prijevoz, transport vas dođe gotovo ništa. Jednom kad počnete tražiti, na internetu imate sve. Mislim da smo mi još uvijek sputani kada treba otići nekud dalje, pa pogledajte samo kako se malo ljudi javlja na Erasmus, to vam je pokazatelj.

Iako sam predsjednik Upravnog odbora Udruge ne razmišljam o nekim većim diplomatskim pozicijama, sad kao umirovljenik razmišljam samo o putovanjima! Želim vidjeti još svijeta! Svaki drugi dan trčim po 3-4 kilometra i na taj način održavam kondu i svaki vikend sam negdje na brdima, obično Gorskog kotara ili Velebita. Bio sam na svim kontinentima osim Antarktika. Od hispanskih zemalja sam obišao Španjolsku, Meksiko, Kubu, Brazil, Argentinu, Boliviju, Čile, Peru, Ekvador, Urugvaj, Paragvaj i Ognjenu Zemlju u Argentini. Što se tiče pitanja je li putovati sebično, koja je od toga korist drugima… 
To je isto kao da pitate je li kupiti BMW ili Mercedes sebično. Svatko ima svoj pogled na život. A kad čovjek postane kozmopolit, građanin svijeta, prestane se opterećivati kojekakvim glupostima koje se tu događaju. Što više vidite, to drugačije razmišljate. Odbacite puno toga što shvatite da je nevažno.

Opisat ću vam susret s plemenom Huaorani odnosno autohtonog naroda u Ekvadoru, u džungli Amazone. Hodali smo 8-9 sati s vodičem kroz džunglu da bismo došli do tog plemena. Tamo su nas dočekali šatori u kojima smo spavali. Ti ljudi žive kao zasebna zajednica, na isti način kao i pred ne znam koliko stoljeća. Imaju kontakte s ostalim svijetom, ali i dalje zadržavaju svoju tradiciju i način života. Mogli smo komunicirati s njima jer uz svoj autohtoni jezik uče i španjolski, a pohađaju i školu. Nemaju odjeću na kakvu smo mi navikli već si ju rade sami od kore drveta, odnosno potkore – dakle, skine se kora i onda imate jedan sloj potkore koji oslobode od debla uzastopnim tuckanjem. Ta potkora izgleda kao tkanina i od toga si rade odjeću. Nemaju električnu rasvjetu, tako da imaju izuzetno razvijen vid po noći i druga osjetila. Kad smo hodali džunglom, član plemena je točno osjetio gdje je zmija. Zmije ne ubijaju jer ih smatraju svetim životinjama, samo ih maknu od sebe. Njihovu civilizaciju ne možemo uspoređivati s našom. Oni imaju nešto što smo mi već zaboravili, a to je služenje svime onime što vam priroda daje i poštivanje prirode. Sve što im treba imaju na svom teritoriju – ljekovite biljke, hranu, ne treba im frižider jer ubijaju koliko im treba. Dakle, jedan sasvim drugi način života. Ne možete im odrediti godine. Kućice grade na stupovima (sojenice) jer rijeka Amazona ima velike oscilacije u vodostaju. Imaju dva godišnja doba, kišno i sušno, a temperature su uvijek visoke. Postoje stabla koja zadržavaju jako puno vode, a ako znate koja su – odrežete neku deblju granu i iz nje iscuri i po litra vode, pa ju možete popiti. Priroda vam sve daje. Kao što se kod nas ljudi pomole prije no što započnu rezati kruh, tako i autohtoni narodi Južne Amerike kad god uzimaju hranu jedan komadić bace Pachamami, i tek onda počnu objedovati. Pachamama, majka zemlja, je njihova najveća svetica.

Srećko Švaić, profesor u mirovini

Humans of FSB
  • Podjeli
Objavljeno: 22. studenog 2019.
u kategoriji Život na FSB
 
MB 3276546
OIB 22910368449
PIC 996827485
IBAN HR4723600001101346933

tel: +385 1 6168 222
fax: +385 1 6156 940
Sveučilište u Zagrebu
Ministarstvo znanosti i obrazovanja

Alumni AMAC
Mapa stranica
  
Fakultet strojarstva i brodogradnje
Ivana Lučića 5
10002 Zagreb, p.p. 102