Humans of FSB: Adriana Grdić, studentica![]() Nakon rođenja malene Leone, bilo je doista teško studirati, s tim da nisam željela predugu pauzu za oporavak da ne izgubim stalnost u učenju. Učila bih dok ona spava, a kućanske bih poslove obavljala dok je budna. Najgore je bilo kad sam tek bila krenula na predavanja. Svako malo bih trčala kući s faksa, često i plačući zato što nisam sa svojim djetetom, bojeći se da je gladna ili nešto slično. Koliko god mi se ubrzo fakultet učinio toliko nebitnim naspram nje, rekla sam samoj sebi da to želim kako bih sebi i svojoj obitelji osigurala bolji život. Kad je malo porasla, stvari su postale lakše. Franjo, moj suprug, stvarno je dobar otac, on nije neki tata koji je tu tek tako, već je u pažnji i postavljanju granica često bolji od mene. Česta je zabluda da djeca koja primaju previše pažnje postaju razmažena. Mislim da je razmaženost posljedica nedostatka pravila, a upravo je pažnja ključna za dobar odgoj. S djetetom treba provoditi vrijeme, razgovarati s njime i čitati mu. Djeca su ponekad toliko pametna, a mi ih često podcijenimo. Leona uvijek sluša priče, pamti, promatra, a često i oponaša. Zna biti zaista smiješna. Često govori da ide na faks, da sprema važan ispit, a dok ja učim, ona šara po bojanki. Žao mi je što se o situacijama poput ove moje ne priča dovoljno. Sve sam teške trenutke ostavila iza sebe i sretna sam što sam prošla kroz to. Zašto dijete ne bi odrastalo uz roditelja koji je student, koji se i sam razvija i stvara, što može samo pozitivno djelovati na dijete? Smatram da su dvadesete prirodne godine za majčinstvo, što je bio i razlog da se odlučimo za još jedno dijete. Sve se može, a uz malo organizacije se i hoće posložiti, a kad pogledam svoje dijete, osjetim nagradu i priznanje da sve radim kako treba. Adriana Grdić, studentica Humans of FSB | |