Diplomirao sam na strojarstvu, ali sam nedavno radio u konzaltingu u najvećoj svjetskoj menadžment konzalting firmi McKinsey & Company. Htio sam si otvoriti vidike nakon vrlo stručnog studija termotehnike kojeg smo, iz moje generacije, samo jedan kolega i ja završili u roku. Ono što dosta ljudi ne razumije jest da u konzalting ne ulaze samo ekonomisti, nego i ljudi svih profila. Kad sam došao u firmu kao praktikant, projekt je zahtijevao da radim u sektoru bankarstva, a o tome doslovno ništa nisam znao. Nakon dva mjeseca sam normalno parirao u razgovoru s ljudima koji su prošli pet godina ekonomije jer je proces učenja bio intenzivan, ali i zbog logičkog načina razmišljanja kojeg sam stekao na faksu. Shvatio sam da sa strojarstvom mogu sve, dok s drugim faksevima ne bih mogao. Ali, primijetio sam da strojarima jako fale tzv. soft skills – vještine interakcije s ljudima. Strojari su super što se tiče znanja fizike, matematike itd., ali puno ih ne zna razgovarati s ljudima u određenim situacijama, a to se pogotovo manifestira kad završe faks na razgovorima za posao. Dio intervjua u kojemu se traži stručno znanje odrade odlično, a dio u kojemu se traže druga znanja i vještine neki uopće ne shvaćaju. Ljudi koji zapošljavaju ne traže samo stručno znanje, nego i kako ćete to nešto prodati i razgovarati s klijentima. Klijenti neke firme trebaju znati da će, zbog same reputacije firme i zaposlenika, čovjek s kojim rade odlično obaviti posao, ali i da kad će taj posao dogovarati na poslovnom ručku neće biti hladna i ukočena atmosfera. To je ono što bih ja uveo na strojarstvu – ne toliko predmete, nego radionice gdje bi se studente dovelo u takve situacije prije nego odu s faksa i jednostavno ih se poticalo da se razvijaju u tom pogledu. Trebamo znati da vrijedimo, da jedan strojar bez problema može biti i direktor firme. Htio bih da strojari prerastu strojarstvo. Da strojarstvo kombiniraju s nečim drugim. Jer čovjek koji je danas fokusiran samo na jednu nišu, čast iznimkama, teško može dobro proći. Volio bih da se na kraju stacioniram u Hrvatskoj, ali sad iskreno želim dobiti perspektive izvana. Da vidim da se može bolje i više, da to sve nije onako kako su nam neki uskogrudno govorili. Trenutno prolazim MBA program na London Business School i cilj mi je kroz deset godina imati nešto svoje, idealno u energetici, jer mislim da tu ima puno prostora, a bit će ga i dalje. Pa sad ili nikad, s četrdeset ćeš već vjerojatno imati djecu, a i neće ti se više dati, zato sad treba krenuti. Taj plan da bih volio imati nešto svoje je tu od početka, kad sam kao mali u rokovnik napisao: Ja ću biti poduzetnik.

Filip Tremac, alumnus