Naišla sam na prijateljičinu objavu da traže golmana za futsal i odlučila se prijaviti. Nikad prije toga nisam igrala nogomet, ali sam pomislila: Još jedno novo iskustvo, možda otkrijem novi talent. U timu su bile još dvije golmanice, ali sam ja na kraju većinski bila na golu. U Poreč, na STEM games, stigle smo potpuno nespremne, s tri odrađena pripremna treninga i ne previsokim očekivanjima. Kolege s našeg fakulteta redovito su bili na tribinama i navijali jer su znali koliko su male šanse da pobijedimo. I tako su se nizale utakmice, a mi smo sve redom pobjeđivale. U polufinalu sam ozlijedila gležanj, a glavna igračica obrane dobila je jak udarac u stražnju ložu. Sjećam se koliko su mi jako stezali zavoj na gležnju da ne otekne. Finale smo igrali dan nakon tekme s FER-om, ekipom koja je tri puta tjedno imala treninge. Na kraju smo uspjeli odigrati utakmicu i završili drugi. Cijelo iskustvo bilo je nezaboravno, kao ponovljeni mali maturalac. Iznenađena sam dokud smo došle s obzirom na to da sam tada prvi put stala na gol. Očito genetika ima neku veću ulogu jer mi tata cijeli život igra nogomet.

Nakon obrane završnog rada, dobila sam volju da još nešto postignem dok sam na FSB-u. Na diplomskom sam trebala imati više vremena pa sam umjesto studentskih poslova odlučila napisati rad za Rektorovu nagradu. Obratila sam se profesorici Lulić, koja mi je predložila projekt u suradnji sa Stomatološkim fakultetom na kojem bismo testirali materijale ispuna za zub. Cilj je bilo utvrditi koliko materijal utječe i oštećuje zub te kvalitetu pojedinih materijala. Testirali smo amalgam (tzv. crna plomba) i EQUI forte (današnje bijele plombe). Na projektu mi se pridružila i kolegica Nikolina Bošković. Korona i izolacije otežale su nam nalaženje i komunikaciju s profesoricom i asistentima, zbog čega nismo stigle predati rad na vrijeme. Na kraju je projekt ispao dosta zahtjevniji od onoga što smo očekivale, pa se ono što smo planirale završiti u dva do tri mjeseca, produžilo na gotovo godinu dana. Prvi korak bio je ubaciti CT snimke zuba, kojih je bilo oko 50 000, u Mimics program, koji je na temelju toga napravio 3D prikaz zuba. Zatim smo to trebale prebaciti u Abacus, program koji metodom konačnih elemenata stvara sliku koja se prikazuje u obliku stupnjevane promjene boja po zubu. Zanimala nas je raspodjela naprezanja na spoju ispune i zuba. Nedostajalo nam je znanja jer smo na faksu učile 2D linearne oblike, a zub je 3D nepravilan oblik. Tu je nastao i novi problem jer Abacus više voli pravilne oblike, voli da je sve definirano pod nekim kutom i ima ravne plohe, što inače u strojarstvu uglavnom i jest. Zub je, s druge strane, predmet iz prirode, potpuno nepravilne geometrije i bez ravnih ploha. Uz sve to, studentska verzija Abacusa podržava tisuću konačnih elemenata, a naš rad je završio s gotovo milijun i pol konačnih elemenata na tom zubu. Na kraju smo morale tražiti rješenje pomoću drugih programa. Najviše nam je pomogao asistent Damjan Čakmak, koji nam je uvijek bio na raspolaganju. On nam je objašnjavao Metodu konačnih elemenata, a mi njemu biomehaniku zuba, tako da smo bili pravi mali tim. Tu je, naravno, bila i profesorica Lulić, koja nam je pomogla kvalitetno oblikovati rad u završnoj fazi. Na kraju su rezultati našeg istraživanja pokazali da se najveća naprezanja pri promjeni temperature javljaju na spoju cakline i ispune, a bolje je rezultate pokazao noviji kompozitni materijal EQUA forte.

Maja Šimunić, studentica

Humans of FSB