Za završni rad želio sam napraviti nešto na što mogu biti ponosan. Odabrao sam profesora Šituma za mentora jer kod njega svi rade neke praktične, a ne teorijske završne radove, što mi se svidjelo i počeo sam razmišljati što bih mogao napraviti. U dogovoru s profesorom naslov mog završnog rada bio je Projektiranje i izrada robotskog pneumatskog manipulatora, jer sam u početku trebao izraditi pick-and-place robotsku ruku, no otprilike mjesec dana nakon zadavanja završnog došao sam na drugu ideju.

Moj prijatelj Marko radi kao medicinski tehničar u poliklinici koja se bavi neurorehabilitacijom. Ondje imaju različite lokomate odnosno robotske sustave za liječenje pacijenata i često mi je pričao o svemu. Bilo mi je fascinantno slušati o tome jer je to područje čiste medicinske robotike, koja mene zanima. Znao se i žaliti kako je morao dizati pacijente, kako ga bole leđa jer čim netko ima oštećenje kralježnice i oduzeta mu je mogućnost kontrole vlastitog tijela, automatski ga je puno teže prenijeti u odnosnu na zdravu osobu. S obzirom na to da u Hrvatskoj još nije propisano da je potrebno koristiti napravu za premještanju pacijenata kako ne bi došlo do zdravstvenih povreda medicinskih tehničara, došao sam na ideju izraditi napravu za podizanje i okretanje pacijenta. Tada sam otišao popričati s profesorom Šitumom i tijekom tog razgovara profesor je sjedio na velikom cilindru i podizao se gore pa dolje. Tada sam shvatio da je to ‒ to, i rodila se ideja o automatiziranim pneumatskim invalidskim kolicima. Rad sam profesoru pokazao tek tjedan dana prije predaje završnog rada. Osnovnu konstrukciju kolica čine prava dječja invalidska kolica, no zadržao sam samo kotače i rukovat. Od Fakulteta sam dobio ventile, PLC i cilindar, a ostale sam dijelove nabavio sâm. Novi dijelovi većinom su izrađeni od drva jer mi je bilo preskupo nabaviti aluminij. U izradi dijelova pomagao mi je jedan stolar koji živi blizu mene te sam preko ljeta, uz njegovu pomoć, u njegovoj radionici sâm izradio svoja kolica. Za teorijske osnove gdje bi koga trebalo skopčati i kako s obzirom na njihovu ozljedu, konzultirao sam sestru, koja studira medicinu. Ona je i jedina osoba s kojom sam mogao isprobati kolica s obzirom na to da su konstruirana za dječju težinu, uz faktor sigurnosti, premda sam cilindar može podići 117 kg. U početku mi je bio problem žice pospajati kako treba. Lako je bilo napraviti električnu shemu, no sama realizacija bila mi je izazovna. Žice sam spajao barem šest puta, jer iako bi sve radilo, izgledalo je užasno, a estetika je bitan dio proizvoda. Potom je žice trebalo skriti, no tu su poslužile šuplje cijevi kolica i ploče od nehrđajućeg čelika ispod samog sjedala. Ipak, najteži dio bilo je regulirati ne samo okretanje pacijenta u ležećem položaju, jer se taj pokret mora izvesti vrlo precizno i stabilno kako osoba ne bi ispala s ležaja, nego i visinu podizanja, koju sam riješio korištenjem teleskopskog principa.

Početkom listopada na natjecanju Inova mladih u Osijeku dobio sam nekoliko nagrada, a potom su kolica prijavljena na IPITEX izložbu inovacija u Bangkoku, gdje su osvojila brončanu nagradu. Svjestan sam da proizvod ima svojih nedostataka, no i dalje ga unaprjeđujem i volio bih pronaći investitora koji bi mi pomogao u realizaciji, a trenutačno sam i u procesu patentiranja proizvoda na europskom tržištu.

Branimir Budija, student

Humans of FSB