Još u osnovnoj školi otkrila sam svoju strast prema strojarstvu i odlučila sam postati strojarka, inspirirana svojim ocem. Voljela sam graditi i smišljati nove stvari. Fascinirali su me inženjeri i njihova sposobnost rješavanja važnih i složenih problema, stoga sam neprestano tražila kako od nečega ružnog i kompliciranog napraviti nešto jednostavno i učinkovito. Sjećam se kako sam organizirala čišćenje zajedničkog prostora u zgradi, okupljajući djecu iz susjedstva da riješimo problem s prljavim okolišem. Također, voljela sam organizirati razne projekte, primjerice sazvala bih prijatelje da skupljamo bobice i voće pa pravimo voćne sokove. U osnovnoj školi pokrenula sam školske novine Puh te napisala dječju predstavu koju smo u konačnici i izveli u vinkovačkom gradskom kazalištu. Takvih dječjih projekata bilo je puno i taj produktivni duh prati me cijeli život.

Tijekom studentskih dana paralelno sam živjela dvije velike strasti: folklor i strojarstvo. Ljubav prema folkloru prenijela mi je mama; počela je već u ranom djetinjstvu, a tijekom godina razvila se u pravu strast. Satima sam provodila na plesnim probama. No, unatoč svom tom vremenu posvećenom folkloru, nikada nisam zapostavila svoje akademske obveze. Došao je, međutim, trenutak kada je postalo jasno da se moram odlučiti: nastaviti se intenzivno baviti folklorom ili se potpuno posvetiti strojarstvu. Izbor nije bio lagan. Nakon mnogo razmišljanja odlučila sam se za strojarstvo.

Završila sam doktorat na prestižnom Massachusetts Institute of Technology (MIT). Prilagodba na američki obrazovni sustav bila je izazovna i znatno teža od prijelaza iz gimnazije na fakultet. Već na samom početku primijetila sam da mnogi studenti MIT-a, uključujući i mene, osjećaju “impostor sindrom” – osjećaj da možda ne zaslužujemo biti ondje gdje jesmo, unatoč evidentnim postignućima. Nosila sam se s tim izazovom tako što bih se redovito prisjećala svega što sam već postigla i koliko sam truda uložila da dođem gdje jesam. Te su misli bile i ostale moj oslonac kao podsjetnik da imam što ponuditi i da sam tu zasluženo.

Na kraju doktorskog studija osjećala sam duboku zahvalnost za sve izazove i postignuća, ali posebno za predivne mentore i prijatelje koje sam na tom putu susrela. Dok sam bila na MIT-u, moje istraživačko područje bilo je usmjereno na energetiku, specifično, napredno upravljanje sustavima u zgradama, koristeći umjetnu inteligenciju za optimizaciju energetskih tokova u stvarnom vremenu. Bila sam sretna što sam imala priliku birati temu svog istraživanja, što mi je na kraju pružilo veliko zadovoljstvo.

Prije dolaska na MIT razmišljala sam o doktoratu na ETH-u Zürich, ali nisam požalila što sam izabrala odlazak u Ameriku. Ondje sam doživjela otvorenost prema razvoju ideja mladih generacija, koja me duboko nadahnula. Također, boravak u inozemstvu otvorio mi je oči prema velikoj cirkulaciji ideja. Shvatila sam da ideje koje razvijamo nisu nužno originalno naše; one su zapravo skup iskustava i misli koje smo apsorbirali od ljudi oko nas i situacija u kojima smo se našli. To me naučilo vrijednosti suradnje i zajedništva u akademskoj i profesionalnoj sferi, pokazujući koliko je važno biti otvoren za nove perspektive i doprinose drugih.

Tijekom studija u Americi redovito sam pratila Facebook stranicu Humans of New York. Fascinirale su me tople i zanimljive priče ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo, a koji iza sebe imaju inspirirajuće i snažne životne priče. Kada sam se vratila iz Amerike, primijetila sam da sam izgubila vezu s ljudima na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB). Iako sam bila okružena studentima i profesorima, činilo mi se kao da ih ne poznajem dovoljno dobro, da ne znam tko su oni izvan akademskog konteksta. Htjela sam da se studenti i profesori na FSB-u vide ne samo kao prolaznici u hodnicima nego kao pojedinci s jedinstvenim pričama koje zaslužuju biti ispričane. Zato sam pokrenula projekt Humans of FSB.

Oduvijek sam radila na tome da si organiziram život na način koji mi omogućuje slobodu u svakom pogledu. Ta mi sloboda omogućuje da sama biram ljude s kojima ću surađivati, projekte na kojima ću raditi, da sama odlučujem o svojoj karijeri i da radim gdje god želim. Odlučila sam biti profesorica na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu jer vjerujem u potencijal koji taj fakultet ima i u studente koji su iznimno uporni i kreativni. Moj povratak u Hrvatsku bio je vođen željom za životom u kulturi koja mi odgovara. Moj je cilj na FSB-u doprinijeti stvaranju svojevrsnog “mini MIT-a” – okružja koje potiče inovacije, kreativnost i praktično učenje. Želim da naš fakultet bude mjesto gdje studenti ne samo da uče o teoriji, već i primjenjuju znanje za rješavanje najsloženijih problema i rad na realnim projektima.

Tea Žakula, izvanredna profesorica

Humans of FSB