Humans of FSB: Ita Kajfeš, studentica![]() S putovanjima sam krenula na prvoj godini faksa. Moja je sestra nekoliko godina radila kao stjuardesa te je imala popuste na avionske karte. To me zapravo potaknulo da krenem s putovanjima, bilo bi šteta ne iskoristiti takvu priliku. Počelo je s Novim Zelandom, potom su uslijedili Šri Lanka, Hong Kong, Malta, Island, Turska, Španjolska, Portugal... Na prvoj godini brat je otišao na Novi Zeland na work and travel. Ja sam ga ispraćala na kolodvor i rekao mi je da bih mogla doći, ali da sigurno neću. Tada sam rekla mami da moram ići, kupila kartu i odlučila sve riješiti na prvom roku. Nedavno sam naišla na blok na kojem su po datumima ispisani ispiti: ''Matematika 1, Mehanika 1, Materijali 1...'', ali za svaki po jedan, prvi mogući datum i pokraj piše datum leta. Sva moja putovanja bila su velika motivacija da odradim sve ispite što prije, tako bi mi putovanje došlo kao nagrada za dobro odrađene ispite. Novi Zeland me se definitivno najviše dojmio od svih mjesta na kojima sam bila. Brat i ja smo isplanirali backpacking od pet tjedana. To je putovanje kroz cijelu zemlju automobilom, planiranje dan po dan. Ondje postoje točno određena mjesta na kojima možeš parkirati i spavati u autu. Jednom smo odlučili stati uz cestu i odspavati do jutra, ali ubrzo su neki ljudi prošli pokraj nas, trubeći i vičući nešto. Nasmijali smo se tome dok smo se spremali večerati, ali ubrzo su se ti ljudi vratili razgovarati s nama. Čim su doznali da planiramo prenoćiti ondje, pozvali su nas da u svoj dom prespavati i jesti. Ja sam bila jako nepovjerljiva i nije dolazilo u obzir da pristanem na takvo što, ali brat me uvjerio da je u redu i da su tamošnji ljudi jednostavno toliko dobri da ne možeš vjerovati. On je bio oduševljen, dok su se meni svi alarmi u glavi upalili. Na kraju sam pristala, iako smo prvu noć ipak spavali u autu ispred njihove kuće, a drugu noć ostali kod njih. Dali su nam krov nad glavom, hranu, toplu vodu, doveli nas u kuću gdje je bilo njihovih četvero male djece. Doslovce su nas udomili s ceste. Oni su Maori, novozelandski domorodci. Moderni domorodci, naravno. Upoznali smo se s njihovom kulturom i ružnom stranom te zemlje, gdje su oni kao starosjedioci podređeni Britancima, i slušali priče o njihovim običajima. Trebalo mi je vremena da se oslobodim svih predrasuda i shvatim da su ljudi ondje zaista iskreno dobri. To što mi je sestra imala popuste na letove s jedne je strane bilo super, a s druge je dosta otežavalo stvari jer smo mi kao uža obitelj imali popust s kojim bi dobili kartu, ali uvjetno, samo ako ima mjesta u zrakoplovu. Tako mi se prilikom prvog putovanja s takvom kartom u Hong Kong dogodilo da sam ostala na aerodromu u Dohi skoro 24 sata bez karte za Hong Kong. Putovala sam sama i pritom su mi zamalo oduzeli putovnicu jer ne smijete biti dulje od jednoga dana na stranom aerodromu. Kad sam nakon još jednog leta u Singapur napokon dobila kartu za Hong Kong, htjela sam poljubiti avion, stjuardesu koja nas je prozivala, kartu, sve. To je bilo prvo takvo putovanje; poslije su se ponavljale slične situacije, ali tada sam već bila spremna. Nije me spriječilo da dalje putujem. Mislim da sam jedna od onih ljudi koji su alergični na dosadu. Volim stalno „zujati“ okolo. Ita Kajfeš, studentica Humans of FSB | |