Novosti

Kad je moj tata bio dijete, njegov je djed imao konje. Kad je meni i braći predložio da nabavimo konja, naravno bili smo oduševljeni. Jedan nas je dan strpao u auto i, bez mamina znanja, otišli smo pogledati jednog konja, kojeg smo na kraju i kupili. Cico, kojeg svi zovemo Čičo, lipicanac je niska rasta, i kada smo ga kupili, bio je malen i crn pa je izgledao kao magarac. Smjestili smo ga u staju s kravama, s kojima se odlično slagao. Iako je bio u ograđenom prostoru, uvijek je gurao glavu k njima i one su ga lizale, mazile i čistile. Kad smo prodavali krave, za njima je jako hrzao i plakao jer je shvatio da odlaze. Tako smo odlučili uzeti još jednog konja da naš Čičo ne bude usamljen. Kobilu Šargu također smo uzeli dosta mladu, što je bila odlična stvar jer nismo imali iskustva s konjima i oni su učili skupa s nama.

Dresirani konji imaju zapovijedi na koje su naučeni i uvijek ih slušaju. Za lagani hod kažem hajde ili idemo, za kas jednostavno kažem kas, a za galop kažem ja i pustim uzde. Točno se prepoznaje razlika u jahanju na kobili i lipicancu. Ona je teža i ima jače noge i osjećaš kako se nabire dok kreće, i kad se zaleti, treba joj duže da se zaustavi. Čičo je više kao atletičar, ima tanke noge, i dok jašem, imam osjećaj da lebdim pa zapravo gubim osjećaj da je ispod mene jedna živa snaga. Nevjerojatno je i koliko konji pokupe tvoj karakter i razumiju ljudske emocije. Kada si tužan, gurkaju te glavom, stave ti glavu na rame i žele se maziti. Isto tako su izrazito tvrdoglave i ljubomorne životinje. Ako se slučajno dogodi da uđem u štalu i pozdravim kobilu prije pastuha, on se naljuti na mene i okrene mi guzicu. Čak me zna nježno ugristi za jaknu ili ruku. Tako ostaje ljut dok ne zaslužim njegov oprost nekom slasticom ili četkanjem. Brat se jednom naljutio na pastuha kad ga nije slušao pa ga je malo istukao uzdama prije jahanja. Bilo je to nekoliko dana nakon kiše i šuma je bila puna lokvi. Čičo je usred jahanja naglo stao, kleknuo na prednje noge i bacio brata u lokvu blata. Nije mu se odmah osvetio, ali konji pamte pa vrate. U mojoj srednjoj školi običaj je da maturanti odaberu odore na neku temu i tako dođu u školu. Moj je razred bio u odorama srednjovjekovnih vojnika, a ja sam u školu dojahala na kobili. „Parkirala“ sam ju pred školom i točno se sjećam da je cijela škola izašla van dragati ju i slikati se s njom. Taj dan je pojela tri kilograma mrkve, tri kilograma jabuka i dvije kutije kolača. Hranu za konje inače sami uzgajamo. Imamo njive s kukuruzom, žitom, zobi, ječmom i povrćem te dva voćnjaka.

Osim šarmantnih zgoda, bilo je tu i padova. Na kirurgiji su nas već poznali po ozljedama. Ali kako se kaže: ako ne padneš i ne slomiš nešto, nisi pravi jahač. To je kao na faksu s ispitima, padneš jedan rok i ideš na drugi, ne odustaješ odmah. Nije mi problem probuditi se rano i provesti tri-četiri sata čisteći u štali i hraniti ih, premda sam nakon toga sva crna i taj njihov miris mi se uvukao u DNK. Konj je velika odgovornost, ali ako nešto voliš i stalo ti je, trudiš se i daješ se u to, ne osjećaš to kao odgovornost ili obvezu jer ti je drago.

Ana Botković, studentica


Humans of FSB