Novosti

Odmalena doma imam divlje konje, koje nikad nisam smjela jahati. Kad sam imala 6 godina, roditelji su ih prodali, a nakon što sam navršila 10 godina, opet su ih kupili te sam tada počela jahati. Nikada nisam bila članica konjičkog kluba niti sam pohađala sate jahanja. Jahanje sam učila s ekipom iz sela. Kad sam navršila 13 godina, prijateljica koja je imala 15 predložila mi je da za vikend odemo konjima na Bundek, u čemu nam se pridružila još jedna prijateljica. Pripremile smo konje, šešire i krenule na put. Na putu do Zagreba prolazili smo okolnim selima, a kada smo stigle do remetinečkog rotora, jednoglasno smo odlučile da ćemo do McDrivea. Osoblje koje je preuzimalo narudžbe bilo je vidljivo iznenađeno, čak pomalo i prestravljeno nakon što su konji osjetili miris kuhinje i provukli glave kroz prozorčić za preuzimanje narudžbi. Kad smo stigli na Bundek, oduševljeno su nam pritrčala djeca, a za njima i roditelji. Tada nam je sinula poslovna ideja, te smo đir na konju naplaćivale 20 kuna. Na kraju je svaka od nas zaradila 200 kn. U povratku smo prolazile Savskim nasipom, gdje su se konji čak imali priliku i osvježiti. Iz trenutačne perspektive, nepojmljivo mi je da su nas roditelji tako male pustili na prometan put od otprilike 15 kilometara, na konjima teškima oko 600 kilograma. Na svu sreću, sve je prošlo odlično, i to smatram jednom od najljepših uspomena koje imam.
Prije tri godine, dok sam bila na jahanju, jedna je gospođa iznenada izletjela na stazu ispred nas, što je prestrašilo konja te je skočio u provaliju. Ozlijedila sam šesti kralježak i slomila rebro. Nakon toga, mislila sam da više nikada neću jahati, ali nakon samo godinu dana vratila mi se želja opet sjesti u sedlo. Imamo pet konja, ali trenutačno nijedan nije pogodan za jahanje, stoga još malo trebam pričekati povratak u sedlo.
Nakon oporavka, tražila sam alternativni hobi te sam krenula u teretanu. Tri mjeseca redovitog odlaženja i odlučila sam da mi se ipak ne sviđa. Prilikom jednog posjeta teretani, primijetila sam plakat o plesu na svili. Kako sam deset godina bila članica folklornoga društva, ples mi je oduvijek bio privlačan. Ovo je ipak bilo nešto sasvim drugačije, što je u meni pobudilo sumnju jesam li dovoljno elegantna za to. Ipak sam odlučila pokušati i krenula s treninzima. Iz dana u dan primjećivao se veliki napredak, postajala sam sve fleksibilnija i sve sam bolje odrađivala figure. Nažalost, zbog nedostatka adekvatnog prostora za trening nakon potresa, morali smo prekinuti s treninzima. Stropovi, naime, trebaju biti viši od pet metara, što otežava pronalazak prostora. Veliki entuzijazam vladao je nakon povratka treninzima te na pripremama za nastup. Radovala sam se što ću prvi put obitelji i prijateljima moći pokazati što sam naučila. Puknuće tetive na generalnoj probi spriječilo me u tome. Trenutačno radim na oporavku i željno iščekujem buduće nastupe.

Veronika Janječić, studentica

Humans of FSB