Novosti

Prilikom upisa na diplomski studij odlučila sam promijeniti smjer s inženjerstva materijala na proizvodno inženjerstvo. Sve je krenulo krajem treće godine kada je asistent Mezdić, koji je tada bio koordinator Udruge studenata inženjerstva materijala (SOME), pitao tko od članova udruge želi ići na MTECH ‒ Međunarodnu konferenciju o materijalima. MTECH pokriva različita područja u kojima se mogu prijavljivati radovi, a to su: tribologija, toplinska obrada, nerazorna ispitivanja i zaštita materijala. Od svega navedenog mene je najviše zanimala korozija, i na to sam se onda i fokusirala. Nakon što me kontaktirao profesor Stojanović i ponudio mi da mi bude mentor za rad za konferenciju i za završni rad, dogovorili smo i temu rada: Korozijska i mehanička svojstva sivog lijeva. Početkom listopada otišli smo u Šibenik na konferenciju i nekoliko dana nakon konferencije profesor me pitao želim li biti demosica. Cijela mi se ideja svidjela te sam dobar dio semestra provela u Končaru, sudjelujući na projektu kojim se proučava infracrveno sušenje premaza. Završni rad pisala sam o istoj temi i napisala sam malo manje od sto stranica. Svidjelo mi se što se profesor angažirao i ponudio mi milijun prilika jer zaista volim koroziju. U roku od tri-četiri mjeseca dobila sam priliku raditi na nečemu praktičnom, što me doista oduvijek privlačilo. Jedino je logično bilo na diplomskom upisati proizvodno. Nakon završnog rada, s istom sam temom išla dalje ‒ i na konferencije KORMAT i MATRIB, na kojoj sam dobila nagradu za najbolje napisani rad u studentskoj sekciji.

Volim gledati košarku, a ponekad sam i prisiljena rekreativno ju igrati s mlađim bratom, koji odmalena trenira. U zadnje vrijeme to mi se sve manje i manje sviđa jer me prerastao i postao jak pa katkada i nastradam. Tata mi je također trenirao košarku, a svoju kratku godinu studiranja na FSB-u proveo je upravo igrajući košarku. Kad sam bila mala, jako sam mrzila košarku iako se tata trudio da ju i ja treniram. Sada mi je malo žao što i ja nisam trenirala. Umjesto košarke, upisali su me na mažoretkinje i to sam trenirala sve do početka fakulteta. Bila sam jedna od boljih i dobila sam nekoliko državnih nagrada, ali kad sam krenula na faks, nije bilo adekvatnog prostora za vježbanje pa sam ujutro, kad ne bi bilo nikoga, vježbala sama na igralištu studentskog doma. Mi smo se većinom bavili tvirlingom, koji uključuje i gimnastiku, pa sam vikendom morala vježbati i to i grupne koreografije. S vremenom je to postalo neizvedivo pa sam od toga morala odustati. Tada sam vikendima počela intenzivnije pratiti košarku. Košarka je tatina ljubav i kako je brat rastao, počeli smo aktivno pratiti Zabok, koji je nama iz Krapine najbliži klub koji igra u HT premijer ligi. Išli smo na svaku domaću utakmicu u Zaboku, a kada sam ja krenula na faks, dodali smo i gostujuće utakmice u Zagrebu. Kad god bismo gledali košarkašku utakmicu na televiziji, navijalo se za Cibonu, pa smo tako počeli gledati i Cibonine utakmice. Iako nije bilo nikoga od mojih, ja sam i dalje išla na utakmice. Kad je krenula korona, utakmice smo počeli gledati online, pa sam tako počela pratiti i NBA, te se u jednom trenutku ispostavilo da se kod nas doma preko vikenda samo gleda košarka. Sada kad se sve ponovno aktiviralo, godišnja je karta u džepu, žuta navijačka tribina je postojana, a Cibonina kapa obvezna je oprema.


Sofija Frljužec, studentica

Humans of FSB