Novosti

Odmah na prvoj godini počeli smo raditi u CRTA-i. Često smo išli smo predstavljati Fakultet u raznim srednjim školama na smotrama, gdje smo upoznali širok krug ljudi. Većinu vremena u CRTA-i, uz predavanja, provodili smo pripremajući se za smotre, razvijajući demonstrativne programe i pripremajući opremu za ostale kolege. Rekli bismo da je najveći dio tog rada bio vezan za programiranje robotske ruke kako bismo pokazali potencijalnim studentima FSB-a na čemu mogu raditi ako se upišu na naš fakultet. To iskustvo pomoglo nam je shvatiti čime se točno ova struka bavi, što ćemo moći raditi za tri, četiri ili pet godina, s kojim ćemo znanjima raspolagati i uvijek nam je pružalo dodatnu motivaciju da položimo sve te teške predmete. S natjecanjima smo krenuli na drugoj godini studija. Prvo smo se prijavili na Makerthon, natjecanje s vrlo otvorenom temom, za koje smo znali već nekoliko godina. Održava se u Varaždinu, a ideja je pronaći neki problem u društvu i riješiti ga. Matej se sjetio odlične ideje: napraviti pametnu detekciju ljudi na pješačkim prijelazima. U Varaždinu postoji problem s taksistima i vozačima; bilo je mnogo nesreća sa smrtnim posljedicama. Problem je bio osigurati pješačke prijelaze koji često nisu dobro označeni i dobili smo ideju da stavimo uređaj pokraj zebre koji bi detektirao pješake u blizini i signalizirao vozačima da se nešto pokretno – bilo da je riječ o čovjeku ili životinji – nalazi u blizini zebre. Tehnološki to nije neko jako napredno rješenje, zapravo je vrlo jednostavno, ali to vrlo jednostavno rješenje rješava veliki problem i često, dok vozim, razmišljam o tome kako bih tako rado volio da smo uspjeli to nekako dovesti do kraja jer smatram da bi stvarno bilo korisno. Baš ta nezahtjevnost i kreativnost bile su razlog naše pobjede među 139 natjecatelja. Naravno, nije sve bilo jednostavno. Sastavili smo cijeli stup i tjednima radili na tome da sve funkcionira. U CRTA-i je sve radilo, čak je prošlo i testiranje na terenu. Izvukli smo golem dvometarski stup na cestu, gdje je sve funkcioniralo besprijekorno. Zatim smo ga morali nekako dovesti u Varaždin, pa smo ga rastavili na komponente i stavili u Mini Cooper, najmanji auto dosad. Vozili smo se tako do Varaždina, stigli pet minuta prije prezentacije, sastavili stup – i on nije radio. Srećom, imali smo snimku pa smo mogli pokazati kako bi rješenje funkcioniralo. Ali bila je fora da smo doveli dvometarski stup iz Zagreba, koji nije radio, i na kraju pobijedili. Tijekom natjecanja smo se zapravo upoznali s dosta studenata s ostalih fakulteta i tako je zapravo, kroz priču, došla ideja o radionicama 3D printanja jer smo vidjeli u koliko se različitih područja primjenjuje ta tehnologija.

Prošlog ljeta udruga Dar obratila se Fakultetu s molbom za studenta koji bi održao radionicu 3D printanja u sklopu manifestacije Rudeš u srcu. Udruzi se svidjela promocija STEM-a pa su nas kasnije kontaktirali kako bismo nastavili s radionicama za osnovnoškolce. Bruno i ja odmah smo preuzeli tu inicijativu i sada svaka dva tjedna u Knjižnici Voltino održavamo radionice 3D printanja i modeliranja. Želimo mladima ponuditi nešto što mi možda nismo imali. Iako su naše osnovne škole bile odlične, mnoge škole nemaju resurse niti znaju da takvo što postoji. Djeca su fascinirana, vole raditi s tehnologijom, i stvarno nas je iznenadilo koliko mladi znaju i mogu. Mi smo se s prvim 3D printerima susreli tek u srednjoj školi. Puno samo naučili i shvatili da je vrijednost 3D printera upravo u znanju koje stekneš i u mogućnosti da vlastite projekte oživiš. Nevjerojatan je osjećaj kad možeš nešto sam napraviti. Razumijemo da mnogi roditelji ne razumiju svrhu i vrijednost 3D printera, no kad dijete dođe na takvu radionicu, oči mu sjaje. Djecu podijelimo u dvije ekipe, najčešće mlađu i stariju. Jedan obično vodi dio s 3D olovkama i prezentacijom o 3D printanju, dok drugi radi na jednostavnijem i kompleksnijem modeliranju. Zatim zamijenimo grupe tako da svi dobiju i praktični i teorijski dio. Cilj nam nije samo pokazati što mi možemo, nego ih naučiti kako bi i oni to mogli. Zanimljivo je vidjeti koliko su djeca različita – svako ima svoje interese i razinu razumijevanja. Djeca nas često iznenade svojom kreativnošću. Isprva smo mislili da će starijoj djeci biti zanimljivije modeliranje na računalu, malo kompleksnije stvari, a mlađoj 3D olovke, no zapravo je bilo obratno. Studentima FSB-a preporučili bismo da što prije krenu volontirati jer je to najbolji način da upoznaju raznolike ljude s različitim pogledima na svijet, da se druže i ne provode cijelo vrijeme za knjigama, već da se bave i izvannastavnim aktivnostima. Nakon toga, trebali bi razmotriti sve što su iskusili i slijediti ono što im najviše odgovara po osobnosti i afinitetima. Ne zamarajte se previše ocjenama; lovite znanje i prijateljstva jer to su čari fakulteta.

Bruno Pernar i Matej Čok, studenti

Humans of FSB