To bih voljela poručiti i svim studentima: iskoristite studentske dane za druženje sa starim prijateljima i sklapanje novih poznanstava, jer ne postoje stranci, nego samo ljudi koje još nismo upoznali. Izlazite, zabavljajte se, ali ne zaboravite da je fakultet vaš posao – učite redovito, pohađajte predavanja i budite uključeni. Trudite se pronaći ono najbolje u svemu što vas okružuje, ostanite vedri i pozitivni, a ako vam ikada zatreba pomoć, podrška ili imate neko pitanje – bilo da je riječ o matematici, fakultetu ili životu – moja su vrata uvijek otvorena.

Tijekom srednje škole imao sam određena odricanja. Nisam bio sklon druženjima ni izlascima; moj su svijet činili škola i trening. No, na vaterpolu sam stekao super ekipu. I danas, iako igram u rekreativnijem okružju, okružen sam ekipom koja diše kao jedno. Bilo je trenutaka kad bih izgubio mirnoću, poput onog kada sam zamalo zaradio crveni karton zbog lošeg suđenja ‒ rijetkost za mene jer inače vaterpolo doživljavam kao terapiju, a ne izvor stresa. Sport mi pomaže da se opustim, ali i tjera da budem bolji u svemu što radim. Tehnička struka bila je moj izbor još u srednjoj školi. Zaljubio sam se u matematiku i mehaniku zahvaljujući krizmanom kumu, studentu FSB-a, i upis na FSB bio je logičan korak. Danas, kada su stručni predmeti zamijenili opće kolegije, još više uživam u onome što radim. Da biram ponovno, ne bih ništa mijenjao.

Život u studentskom domu naučio me zajedništvu, povezao s cimerima te naučio važnu lekciju o suživotu s drugom osobom i osamostaljenju. No, ono najbitnije: ondje sam upoznao prijatelje koji su mi dali savjet da uvijek iskoristim sve svoje mogućnosti sada, jer nikad ne znaš što ti život nosi. Inspiriran njihovim pričama, odlučio sam se za, ne tako mali, pothvat: put u Ameriku ‒ Work and Travel. Odlučio sam otići na putovanje sam. Vjerovao sam da je to najbolji način kako upoznati sebe, no ubrzo sam shvatio da puno toga ne možeš bez drugih.

Već u osnovnoj školi pokazivao sam interes za fiziku, astronomiju i tehničke discipline. Sudjelovao sam na natjecanjima i radio s vrhunskim mentorima, što je oblikovalo moj daljnji interes za primjenu znanosti u praksi. Nakon studija medicine zaposlio sam se u tvrtki koja se bavila CAD/CAM proizvodnjom ortopedskih pomagala, gdje sam spojio medicinu i inženjerstvo, osobito u području ortotike i protetike. Tijekom tog razdoblja, netom nakon Domovinskog rata, postojala je velika potreba za ortopedskim pomagalima zbog velikog broja ljudi s tjelesnim oštećenjima. Uvidio sam da je klasična, ručna izrada pomagala spora i ograničena, što me potaknulo da istražim mogućnosti primjene digitalnih tehnologija. Moj cilj bio je razviti učinkovit sustav koji bi omogućio bržu i precizniju izradu ortopedskih pomagala prilagođenih svakom pacijentu.

Ples je oduvijek bio važan dio mog života. U osnovnoj školi natjecala sam se u latinoameričkim i standardnim plesovima, nešto poput Plesa sa zvijezdama. Promjene partnera bile su izazovne, a kad je posljednji zbog operacije morao pauzirati godinu dana, i ja sam prestala. Mislila sam da se nikada neću vratiti plesu, ali sudbina je imala druge planove. Na FSB-ovoj regati vidjela sam djevojke kako plešu salsu, pridružila im se i ubrzo krenula na ozbiljne treninge. Upisala sam se na Fitness učilište, prošla edukacije i sada već nekoliko godina vodim plesne treninge za žene. Isprva sam bila prestravljena ‒ stajati sama pred grupom i misliti da ne znam dovoljno. No, ubrzo sam shvatila da su svi došli s istim ciljem: opustiti se i uživati. Na treninzima volim koristiti slike iz svakodnevnog života: „držiš tacnu“, „brišeš prozore“, „luftaš tepih“, jer na kraju dana nije važno biti savršen, već kako se osjećaš nakon plesa, i mentalno i fizički.

Gledajući unatrag, shvaćam da uspjeh ne dolazi iz unaprijed zacrtanog plana, nego iz posvećenosti, rada i prilagodljivosti. Nisam imao jasnu viziju svog puta, ali sam uvijek davao sve od sebe u svakom zadatku, i to me dovelo do ovdje. Ova priča nije samo moja – ona je dokaz da i oni koji nisu sigurni u svoj put, mogu pronaći svoje mjesto trudom i marljivošću. Svaka prilika, svaki izazov i svaka prepreka mogu postati dio nečijeg uspjeha, ako ih prihvatimo s pravim stavom.

U životu općenito, pa tako i na fakultetu, a i u sportu, smatram da se čovjek nikad ne bi trebao zadovoljavati minimumom. Sve nagrade i priznanja koja sam dobio, nisam dobio zato što sam superčovjek, nego zato što se vodim razmišljanjem da nikad ne učim za dvojku, nego uvijek učim za peticu, jer ako znam za pet, dvojka je zajamčena.

Ali ništa od toga nije tlaka za mene – snijeg, led i ledenjaci moja su najveća ljubav. Za mene je planinarenje uživancija, nikad obveza. Zahvalan sam ocu koji me gura naprijed i stalno podsjeća da je disciplina ključ svega. Kako god bilo, meni je važno da faks ne bude jedina stvar u životu. Ustrajem da budem što bolji u sportu, studiranju i svim svojim avanturama. A snovi? Himalaja, Aljaska i još puno toga – jer za mene ne postoje granice.

Jedna od ključnih životnih lekcija bila je kako brzo i učinkovito donositi odluke. No, najvažnije je uvijek imati unutarnju motivaciju i žar koji vas gura naprijed. Njegujte znatiželju, strast za učenjem i želju za napretkom. Te kvalitete održat će vas motiviranima i uspješnima, bez obzira na izazove.

Jedan od ključnih trenutaka bio je posjet Centralnom pročistaču otpadnih voda Grada Zagreba. Vidjeli smo cijeli proces – od ulaza otpadnih voda preko mehaničke i biološke obrade do konačnog ispuštanja pročišćene vode u rijeku Savu. Taj posjet dao nam je uvid u stvarne podatke o temperaturama i protoku otpadnih voda, što je omogućilo razvoj našeg modela. Model je izrađen na satnoj bazi, što je omogućilo detaljnu analizu rada dizalica topline tijekom karakterističnog zimskog dana, ali i procjenu godišnjeg potencijala.