Točno se sjećam trenutka kada se to dogodilo. Prošle godine smo bile u knjižnici i pripremale se za ispite. Onda smo otišli na ručak i vratili se opet u knjižnicu. Martina je ručala doma pa se nismo vidjele dva sata. Pogledala me i rekla: Ceci, imam ideju. Pitala sam ju: Koju?, na što me pitala: Želiš li sa mnom ići na Erasmus? Odgovorim joj: Da? OK! Možemo mi to! Odlučile smo se za studije na engleskom, u Danskoj, Parizu i Hrvatskoj.

Kada smo saznale finalnu odluku bilo je tako lijepo. Bile smo u laboratoriju i derale se: Email je stigao! Pogledaj email! Email! Čekale smo ga tjedan dana. Ja sam bila u jednom dijelu učionice, ona je bila u drugome, na suprotnoj poziciji. U emailu je bila tablica sa svim ljudima koji su htjeli ići na Erasmus pa je svatko morao tražiti svoje ime. I onda sam krenula vrištati: Maaartinaaa! Idemo zajedno u Zagreb! Ona je odgovorila sa: Daaa! A profesor sa: Što se događa? Obzirom da je tog dana puno ljudi računalo na taj email, odjednom se čulo kako svi počinju pričati: Idemo u Zagreb! Idemo u Pariz!... Ne može se zamoliti da s nekom određenom osobom odeš na Erasmus pa je to što smo nas dvije završile u Zagrebu bila potpuna slučajnost!

Studiramo na istom sveučilištu i živimo u istom gradu, Modeni – blizu Bologne, na sjeveru Italije. Italija nije kao iz filma Kum. Ali ipak, može se reći da jug ima drukčiji pogled na život od sjevera. Bili smo tamo – u Rimu, Pompejima, Siciliji… Ljudi su super ljubazni, baš kao u Zagrebu. Jedne noći smo iz centra krenuli prema studentskom domu i nismo bile sigurne kojim tramvajem ići, to je bila jedna od naših prvih noći u Zagrebu. Pitale smo vozača, ali nije znao engleski. Pokušao je on nešto i objasniti, ali nismo ga razumjele pa smo počeli komunicirati rukama. Kasnije je zaustavio tramvaj na mjestu koje inače nije njegova stanica – i to samo za nas. Pokazao nam je put do doma i mahnuo. Bile smo šokirane. Nedeljko Štefanić je naš profesor proizvodnog menadžmenta. Rekao je: Da, vi ste nama posebni studenti, vi ste naši gosti. Pitao je ostatak studenata žele li predavanja na engleskom ili hrvatskom, i svi su odabrali engleski tako da bi i mi mogle razumjeti. To je bilo jako lijepo od njih.

Mislim da je sada, u trećoj godini studija, najbolje vrijeme za otići na Erasmus. Možda odemo i na praksu ili diplomski studij u inozemstvo. To su iskustva koja te mogu formirati i koja su neopisivo bitna za tvoju karijeru. Martina je bila čak i na Madagaskaru sa jednom volonterskom organizacijom. Pomagala je u pripremi bolničke hrane i u brizi za djecu iz sirotišta. U Madagaskaru postoji samo jedna cesta i kada se ljudi voze skrenu lijevo ili desno, doslovce u polje, i nastave ravno dok ne dođu do svoje destinacije. To je samo jedan detalj, ali općenito – imaš drukčiji pogled na svijet. Ovdje ćemo ostati 6 mjeseci i otkriti puno stvari o drugim kulturama. Na hrvatskom znamo reći: dobar dan, laku noć, hvala, molim, čokolada, kolači, kiša, oprostite, zovem se Cecilia, učim i Učiteljski fakultet – jer je to naša stanica!

Martina Sereni i Cecilia Serra, Erasmus studentice