"Svatko ima nešto svoje, nešto što voli i što radi. Netko voli čitati knjige, netko igrati igrice, netko voli kopati… Ja volim gimnastiku. Nema nekog posebnog razloga. Otkad me stari doveo u „Hrvatski Sokol“ kad sam imao 4 godine, to mi je bilo zabavno, volio sam to raditi i to je to. Znaš da ćeš se svaki slijedeći dan opet zabavljati s ekipom koja trenira s tobom. U gimnastici koristiš svaki mišić i to je kao materinji jezik. Naučiš pravilan stoj na rukama, pravilan salto i ostale elemente i onda ih koristiš. Svaki dan! U zadnjih 5 godina svega četiri puta sam izostao s treninga. Da ne treniram dva tjedna, trebao bih barem dva mjeseca da nadoknadim. Otkad sam klinac sam toliko organiziran da gotovo znam svaki svoj dan unaprijed i lakše mi je funkcionirati kad sam zaposlen, kad nemam prazan hod."

"Prvi puta sam sad bio na svjetskom prvenstvu. Meni je bilo super što sam uopće tamo trenirao sa svom tom ekipom, s najboljima u svijetu. I tako, odradim te kvalifikacije, nisam u životu bolje vježbao. Bio sam tamo treći i to mi je bio, ono, šok. Mislim si, u finalu mogu pasti 10 puta, baš me briga, u najboljih sam 8 u svijetu. Dođe finale, pripremam se za svoj nastup i znam u glavi: Samo trebaš napraviti ono što radiš uvijek i prvi si. Znam u glavi, ali tad je to najteže za napraviti. Znaš da si tako blizu, a nisi još uopće krenuo raditi. Toliko je blizu, a daleko... I tako su mi po glavi išle neke stvari. Kako sam se pripremio, pozdravio sam sudca kako idem prema spravi i izdahnuo, rekao si: Boli me briga, idem sad napraviti najbolje što znam, makar pao dolje! Bilo je čudno iskustvo dok sam radio tu vježbu jer jednostavno kao da nisam bio tamo, kao da sam negdje stajao i gledao samog sebe kako radim. Samo je išlo automatski, toliko sam puta to već napravio. Završio, doskočio i u toj sekundi znao: Da, to je to. Morao sam čekati tih 5 minuta za ocjene, koje su mi prolazile kao pola sata. Shvatio sam da sam prvi. Gledam kaj sad, kaj se događa... Bilo je malo nestvarno uopće, još mi je sad. Trenutno mi je najveća želja otići na Olimpijske igre."

"Odlično mi je što imam prilike puno putovati i što imam prijatelje iz različitih krajeva svijeta. Divio sam se gradovima poput Montreala, Pariza, Moskve, Dohe... no tako sam i uvidio koliko volim Zagreb, koliko volim ljude koji me dočekuju i čestitaju mi na uspjesima, pa čak i trube iz auta, te ljude s kojima treniram odmalena. Lijepo je za vidjeti sve te države i gradove, ali dosad nisam našao niti jedno drugo mjesto na svijetu gdje bih radije živio."

Tin Srbić, student