"Ono što me najviše zanima su inovacije i osmišljavanje novoga. Od početka se bavim time i to je za mene duševna hrana. Kad radim inovacije nije mi dosadno. Brzo pamtim, a brzo i zaboravljam, zato me strojarstvo i privuklo. Upisao sam faks 72´, smjer Motori i vozila. Pamtim nacrte motora na sastavnicama velikih formata. Kad sam bio student izgledali su mi užasno, kao da se crtaju godinu dana, a govorilo se da na njih ne možeš baciti kovanicu od 5 dinara, bez da padne na neku od nacrtanih linija. Jako me zanimalo konstruiranje. Na fakultetu sam najviše volio učiti kolegije za koje sam znao da će mi trebati za konstruiranje, a nisam htio na ispit dok nisam znao sve. 

Najljepše mi je raditi u većoj firmi. Stalno se suočavaš s nekim novim zahtjevima i problemima. Možeš osmisliti, kreirati i realizirati svoj proizvod. Ja u Gredelju radim kao firma u firmi. Projektiram, konstruiram, napravim tehnologiju, pustim u proizvodnju, pratim u proizvodnji. I to sve sam, nitko mi ne kontrolira nacrte. Mislim da imam znanja, iskustva i kreativnosti da mogu raditi najsloženije stvari. Radio sam u 7 firmi i svugdje pokupio znanje. Kad sam u Japanu prošao kroz pogon za proizvodnju baterija, kasnije sam sjeo i nacrtao sve što sam vidio. Profesionalizam mi je najvažnija stvar u životu, želim napraviti svaki posao najbolje moguće, najgore je šalabajzati. Nije važno tko što priča, u svom poslu moraš biti najbolji, samo je pitanje životnog puta kamo će te to odvesti. Iza svake uspješne firme stoje isključivo ljudi koji dobro rade svoj posao. Tako smo jednom radili nekakve kabine za kranove za Nijemce. Nikad to prije nismo radili, nije to toliko jednostavno. Te kabine imaju vrata s metalnim prozorom, ne bezvezna, već dosta specifična, izolirana, dvostruko brtvljena, od milimetarskog lima, sa ojačanjima. Vrata nam je napravila jedna firma i poslali smo naručene kabine u Njemačku. Međutim, Nijemci su ponovo naručili, a ovi su se prvi puta toliko namučili s vratima da nam ih više nisu htjeli isporučiti. Vele oni meni: „Ajde, ti, Hiršl, napravi vrata, imaš mjesec dana!“. K'o da je to sam' tak'. Ha dobro, ajde, zasučem ja rukave, gledam primjere tih vrata, ali ne znam kako su napravljena, ne znam kako izgledaju iznutra. I ništa, ja sam to sve izmislio. Dao sam vrata u proizvodnju i ugradili smo ih. Nijemci su slijedeći puta tražili ponudu specifično za ta vrata, jer su ta vrata odlična. I naruče oni još jedna desna vrata, ona koja smo napravili, ali onda su zatražili još i troja lijeva… I natrag na posao. Ako hoćeš napraviti nekakvu dobru stvar, inovaciju, nećeš moći biti na miru u slobodno vrijeme. Stalno te proganja problem, a dok ga ne riješiš, mozak stalno u pozadini razmišlja. Znalo mi se dogoditi da mi rješenje padne na um ujutro kad se probudim i uđem u kupaonu. 

Mogao bih ići u mirovinu, jer imam uvjete, ali ne želim. Makar imam četiri unuka i dvije unuke. Nikad u životu nisam bio sretniji nego kad sam postao djed. Divno je gledati što sve znaju, kako odrastaju, kako polako počinju manipulirati. Meni je to također fascinantno i nevjerojatno."

Branko Hiršl, alumnus