Kada sam studirao, odlučio sam prekinuti s curom da mogu učiti termu i počeo sam planinariti! Ona mi nije vjerovala. Rekao sam da moram birati između nje i terme, a da će me ako izletim s faksa ionako ostaviti zbog nekoga s više para. Istina, to nije bio jedini razlog. Intenzivno sam se počeo baviti planinarenjem 2007, a web stranica High On Steep je nastala ove godine. U vodiču ti ne smiju napisati: Ova staza je bezveze, dosadna je, nemoj ići tu; Ovdje idi samo ako imaš stav i nisi smotan ko sajla. Ja mogu to napisati. Medvednica ima preko pedeset nacrtanih staza. Sada da ti kreneš, evo na primjer, sutra vi odlučite na Medvednicu: Kuda ćemo? –A nemam pojma, negdje di je fora… A kako znaš da je fora, kad nigdje ne piše gdje je fora? Ljudima se to ne da, ispada da je nuklearna znanost pa odustanu. I odmah kažu: Neću ići nigdje, ne znam kako. A na sat vremena od Zagreba ima toliko lijepih lokaliteta o kojima ljudi nemaju pojma, koji nisu nacionalni parkovi.

Dosta Hrvata ne zna koliko nacionalnih parkova imamo. Kod nas je česta praksa da ljudi posjete svega par hrvatskih planina i odmah se nakon toga megalomanski zapute npr. u „slovenske Alpe“, jer to navodno bolje zvuči u priči. Često se razgovori odvijaju na sljedeći način: Planinariš? –Da. – Jesi bio na Triglavu? –Ne. –Aaaah. Svugdje je taj sustav vrednovanja. Mislim da se svodi na ego, zato ja nemam strpljenja ni tolerancije ići u ta planinarska društva jer obično je priča o tome kako su se negdje popeli unatraške u japankama. Ja najbolji, ja najveći – meni se to ne da. Znaš, radiš ovo zbog ovoga. A ne da bi sad išao negdje piti vino i pričati gdje sam ja bio po kakvim uvjetima. To nije prava bit planinarenja, a ipak su takva natjecanja prisutna u svakome sportu, na poslu, a ja nisam takav. Zato idem sam, preeksplozivan sam da bih bio dugo u takvom društvu. Ja sam, u Dubrovniku se to kaže: grez. To je, ako znate, onaj hrapavi papir, mi to zovemo grez papir. Prijatelji mi drže prodike da moram biti više socijalan.

Nemam druge ambicije prije nego istražim Hrvatsku, koja je toliko lijepa. Ma samo za Velebit doživjeti postoje stotine načina, mnoge od njih iskuse samo rijetki. Jedan život nije dovoljan da prođeš cijeli Velebit. To je neopisivo bespuće. Ogroman je. Upoznao sam gorštaka Vladu Prpića Prpu koji ima 72 godine i živi na Velebitu. Živi život kakav mnogi misle da je nemoguć, nedohvatljiv. U njemu je više srčanosti od nekih ljudi mojih godina… Kada se uspinješ, pogled je bitan, ali nije sve. Ima i drugih ljepota. Poseban doživljaj pruža i činjenica da su neka mjesta radnje udaljena minimalno jedan dan jakoga hoda od najbliže civilizacije. A tu hipstera nećeš sresti. Kad se nakon što si bio na vrhu vratiš među ljude još par dana vibriraš! Ta me planina toliko privlači da joj se vraćam svakoga ljeta.

Jedan prijatelj mi je predložio redizajn stranice jer nije moderna. Skoro sam pristao. No u tom tenutku sam povukao ručnu i prespavao, nije mi se svidjela ideja i onda sam shvatio zašto. Ne znam kakve bendove slušaš, meni je na poslu Wagner vrh, ali sam cijelu srednju i to razdoblje „kad se konta“ odrastao na hardcoreu i punku i cijelom tom pokretu – to mi je temelj, a ostalo se poslije granalo. Tu glazbu volim jer nikada nije rađena da bude mainstream, ti bendovi nisu to radili da zarade, oni su to radili samo zato što to vole. Neki su uspjeli, većina nije. Ali te albume koje slušaš su ljudi napravili čisto zato što su mogli – dobri su, ali nikada neće zasvirati na radiju. Ako je on usred pjesme urlao, vrištao, to je zato što je to dio te priče, a ne zato što je razmišljao: Hmm, hoće li se to klinkama svidjeti? I onda si ja gledam i mislim si u sebi: Ne mogu ja napraviti lijepu stranicu, ne mogu biti divlji u sterilnom ambijentu savršene stranice. To je pozerski. Tri velike zvijeri Europe – medvjed, vuk i ris; zaostale mine, i hipsteri po lako pristupačnim vrhovima – to su vam stvarne opasnosti planinarenja!

Marin Njirić, vanjski suradnik