Na ovoj stranici koristimo kolačiće kako bi korisnici mogli pristupati svojim korisničkim računima te za potrebe analize pristupa fakultetskim stranicama. Nastavljanjem korištenja ove stranice pristajete na kolačiće.

Obavijesti vezane za pandemiju COVID-19
Život na FSB
Humans of FSB: Sanja Jakopec, studentica
Imala sam četiri godine kada je moj tata odlučio da idemo putovati. „Idemo vidjeti kako ostatak svijeta diše“, rekao je. Prvo smo otišli u Izrael, gdje smo ostali tri godine u Tel Avivu. Zatim smo otputovali u Kijev u Ukrajini. Na igralištu i u parkiću lako sam pronalazila prijatelje jer kad si malen, svi su ti prijatelji. Govorila sam pola engleski, pola hrvatski te komunicirala rukama i nogama. Godina dana u Perthu bila mi je najveći izazov. Australski sustav školovanja potpuno se razlikuje od našega. Nema bilježnica i udžbenika, nego se ocjenjuje interakcija s profesorom. Prisiljen si sudjelovati na nastavi. Nikada neću zaboraviti Božić koji smo proslavili na plaži uz Indijski ocean. Voljela sam putovati jer je za mene to bilo normalno, ja nisam znala za drugačije. Tata je svaku novu destinaciju predstavio kao avanturu te smo sestra, mama i ja uvijek bile jako uzbuđene. Kad tako putuješ, stalno si u stanju pripravnosti jer znaš da nigdje nećeš ostati dugo. Ne vežeš se za ljude, a i bila sam premalena da bih znala nešto više o ljudskim odnosima. Tako je bilo i kad smo se vratili u Zagreb. Imala sam 10 godina i krenula u 5. razred osnovne škole. U početku smo planirali kamo ćemo dalje, ali smo na kraju ostali. Nisam se pretjerano vezala za ljude jer sam očekivala ponovni rastanak. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da stvarno ostajemo u Zagrebu. Nije mi žao što smo stali s putovanjima jer sam došla u godine kada su prijatelji i stabilnost bitniji.

Od malih nogu osjećala sam golemu ljubav prema gimnastici. Molila sam roditelje da me upišu na treninge, ali nisu htjeli jer je preopasno. Krenula sam na svoju ruku vježbati stojeve, zvijezde i premete. Gledala sam Olimpijske igre i pokušavala kopirati natjecateljice. S pet godina sam znala već sve špage i većinu skokova. Na kraju su roditelji shvatili da nemaju izbora i dopustili mi da treniram. Krenula sam na ritmičku gimnastiku, a kasnije sam se prebacila na športsku gimnastiku. Obožavala sam treninge i uživala u svakom pokretu. To mi je bilo sve. Počela sam raditi sve teže elemente i stvarno mi je dobro išlo.

Prvu ozljedu sam dobila u 4. razredu srednje škole. Radila sam skok koji se zove dupli daleko-visoki. To je skok u kojem napraviš duplu špagu u zraku. Izvela sam ga puno puta i išao mi je odlično. Na tjelesnom u školi prijateljica me nagovarala da ga izvedem pred svima u dvorani. Nisam imala pravilne tenisice ni strunjaču, ali sam pristala. Skok sam izvela dobro, ali kad sam završila na podu, shvatila sam da mi je iskočilo koljeno. Instinktivno sam ga lupila rukom i vratila u zglob. Hitna je došla po mene, dobila sam longetu, išla sam na fizikalnu terapiju i polako se oporavljala. Doktor mi je rekao da sam prekasno krenula na gimnastiku i da je to također utjecalo na ozljedu. Gimnastika je nešto što volim najviše na svijetu i nisam htjela odustati. Nastavila sam s treninzima, ali sam se jako pazila. Izbjegavala sam teže elemente i prije svakog pokreta sam razmislila koliko opterećujem koljeno. Teško je kad dođeš u dvoranu i vidiš razne akrobacije koje želiš probati, ponese te to. Točno godinu dana poslije, na najobičnijem treningu isto se ponovilo. Izvodili smo salto, rutinski i izvježban element koji sam radila 100 puta. U odskoku mi je iskočilo koljeno i sletjela sam krivo, izbjegavajući ozlijeđeno koljeno. Iako sam bila svjesna što se dogodilo, nisam si to htjela priznati. Nakon treninga sam normalno hodala do doma i govorila si da je sve u redu. Sljedeće jutro nije bilo u redu. Otekla mi je noga i morala sam na hitnu. Taj put bila je ozbiljnija situacija jer je drugi put iskočilo isto koljeno te smo razmišljali o operaciji. Na kraju sam otišla ortopedu koji mi je rekao da nađem mirniji šport, npr. šah. Htjela sam se ponovno vratiti gimnastici, ali sam samu sebe razuvjerila i rekla si ne. Tijelo mi je dva puta pokazalo da je to loša ideja. Nije mi žao što sam se nakon prve ozljede vratila treninzima, i ponovno bih to učinila. Cijenim svaki trenutak koji sam provela u gimnastici. Odlučila sam pronaći nešto slično i tako sam krenula s akrobacijama na šipci, svili i kolutu. Ne mogu raditi skokove i akrobacije na podu, ali ih zato mogu raditi u zraku i koristiti ruke. Nije uzbudljivo kao gimnastika, ali sam se iznenadila koliko sličnosti postoji.

Ono što je meni nevjerojatno u gimnastici jest to koliko je bitna vizualizacija. Prije svakog elementa sam zamislila koje mišiće koristim, kako će pokret izgledati i kako ću se ja osjećati dok ga izvodim. Ako bih u nešto krenula nesigurno, rijetko kad bi ispalo kako treba. Na primjer, kad mi je prvi put iskočilo koljeno, bila sam nesigurna i nisam htjela izvesti element pred svima u dvorani. Smatram da je to utjecalo na moju ozljedu. Isto tako, prije druge ozljede sam pomislila: Što ako mi opet iskoči koljeno? ‒ i upravo to se dogodilo. Nisam ja ništa namjerno napravila, nego je bitna snaga uma i vjera u sebe. Danas i dalje pazim na koljeno i stalno važem što smijem, a što ne. Iako se ne mogu baviti športovima koji traže puno skakanja, i dalje mogu uživati u akrobacijama druge vrste.

Sanja Jakopec, studentica

Humans of FSB
  • Podjeli
Objavljeno: 4. siječnja 2021.
u kategoriji Život na FSB

 
MB 3276546
OIB 22910368449
PIC 996827485
IBAN HR4723600001101346933

tel: +385 1 6168 222
fax: +385 1 6156 940
Sveučilište u Zagrebu
Ministarstvo znanosti i obrazovanja

Alumni AMAC
Mapa stranica
  
Fakultet strojarstva i brodogradnje
Ivana Lučića 5
10002 Zagreb, p.p. 102